Pet prirodnih emocija (1 Viewer)

mia

Active member
Joined
Sunday 05.09.2021
Messages
59
Tuga, ljutnja, zavist, strah i ljubav prirodne su emocije.

Tuga, žalost je prirodna emocija.
To je onaj dio tebe koji ti dopušta da kažeš zbogom kad ne želiš riječi zbogom; da izraziš, izbaciš, ispališ – tugu iz sebe kao iskustvo bilo koje vrste gubitka. Može to biti gubitak voljene osobe ili gubitak neke stvari.

Kad ti je dopušteno da izraziš tugu, ti se oslobađaš. Djeca kojoj je dopušteno da budu tužna kada su tužna, osjećaju se vrlo zdravom u tuzi, i stoga kad odrastu, obično vrlo brzo prolaze kroz razdoblje žalosti. Djeca kojoj govore neka ne plaču imaju velikih teškoća da zaplaču kao odrasli. Njima su govorili cijeloga života da to ne čine. Tako oni potiskuju svoju tugu.

Tuga koja se stalno potiskuje postaje kronična depresija, vrlo neprirodna emocija. Ljudi su ubijali zbog kronične depresije. Započinjali su ratovi, padale su države.

Ljutnja je prirodna emocija. Ona je sredstvo koje imaš na raspolaganju i koje ti omogućava da kažeš „ne, hvala“. Ona ne mora biti uvredljiva, i nikad ne mora biti štetna po drugoga.

Kada djeci dopuštaju da izraze svoju ljutnju ona razvijaju vrlo zdrav stav prema njoj kad odrastu, i stoga obično kroz svoju ljutnju prolaze vrlo brzo. Djeca koju su zbog ljutnje navodili na to da se ne osjećaju dobro, i na osjećaj da ljutnja nije dobra – da je loše izražavati ljutnju i da je, ustvari, ne bi smjeli osjećati – imat će teškoća da se kao odrasli ljudi na pravi način suoče sa svojom ljutnjom.

Ljutnja koja se stalno potiskuje postaje bijes, vrlo neprirodna emocija. Ljudi su ubijali zbog bijesa. Nastajali su ratovi, padale su države.

Zavist je prirodna emocija. Ona vas navodi da nešto ponovno pokušate; da se jače potrudite; da nastavite nastojati dok ne uspijete. Vrlo je zdravo biti zavidan – vrlo prirodno. Kada djeci dopuste da izraze svoju zavist, ona stvaraju vrlo zdrav stav o tome kad odrastu, i stoga obično kroz svoju zavist prolaze vrlo brzo. Djeca koju su naveli da osjećaju kako zavist nije u redu – da je loše izraziti je i da je, ustvari, ne bi smjeli osjećati – imat će teškoća da se na pravi način nose sa svojom zavišću kad odrastu.

Zavist koja se stalno potiskuje postaje ljubomora, vrlo neprirodna emocija. Ljudi su ubijali zbog ljubomore. Ratovi su nastajali, padale su države.

Strah je prirodna emocija. Sva djeca su rođena sa samo dva straha: strahom od pada i strahom od glasne buke. Svi drugi strahovi su naučeni odgovori koje je djetetu nametnula okolina, koje su djeca naučila od roditelja. Svrha prirodnog straha je da stvori malo opreza. Oprez je sredstvo koje pomaže tijelu da ostane živo. On je izdanak ljubavi. Ljubavi prema sebi.

Djeca koju su navodili da osjećaju kako strah nije u redu, da je loše izražavati ga, i da ga ustvari ona ne bi smjela ni osjećati – imat će teškoća da se na previ način nose sa svojim strahom kao odrasli ljudi.

Strah koji se stalno potiskuje postaje panika, vrlo neprirodna emocija. Ljudi su ubijali zbog panike. Nastajali su ratovi, padale su države.

Ljubav je prirodna emocija. Kad se djetetu dopusti da je izrazi i da je primi normalno i prirodno, bez ograničenja ili uvjetovanja, obuzdavanja ili nelagode, ono ne treba ništa više. Jer, radost ljubavi, izražene i primljene na taj način, dovoljna je sama po sebi. Ali ljubav koja je uvjetovana, ograničena, sputana pravilima i odredbama, ritualima i ograničenjima, kontrolirana, manipulirana, i zatomljena, postaje neprirodna.

Djeca koju navode na to da osjećaju kako njihova prirodna ljubav nije u redu – da je loše izražavati je, i da je zapravo ne bi smjeli ni iskusiti – imat će teškoća da se na pravi način nose s ljubavlju kao odrasli ljudi.

Ljubav koja se stalno potiskuje postaje posesivnost, vrlo neprirodna emocija. Ljudi su ubijali zbog posesivnosti. Ratovi su nastajali, države su padale.

I tako prirodne emocije, kad ih se potiskuje, stvaraju neprirodne reakcije i odgovore. A one su vaši prijatelji. To su vaši darovi. To su vaša Božanska sredstva s kojima stvarate svoje iskustvo. Ta su vam sredstva dana prilikom rođenja. Ona vam trebaju pomoći u pregovorima i pogodbama sa životom. Većina ljudi ih potiskuje jer su ih tako učili njihovi roditelji. Oni koji su ih odgojili. Činili su to zato jer su njih tako učili njihovi roditelji, a njihovim roditeljima su tako rekli njihovi roditelji.

Događa se to da pogrešni ljudi postaju roditelji – mladi roditelji. Većina roditelja se počne baviti roditeljstvom s vrlo malo životnog iskustva. Jedva da su oni sami prestali biti djeca. Oni još traže odgovore, još traže rješenja. Oni još nisu otkrili sami sebe, a pokušavaju otkriti stvari o drugima još ranjivijima od njih samih. Nisu ni sebe još definirali, a bačeni su u posao definiranja drugih. Oni još pokušavaju prebroditi pogrešnu definiciju koju su njihovi roditelji dali njima. Tako oni pogrešno pristupe svojim životima i životima svoje djece.

Većina vas stječe mudrost, strpljenje, razumijevanje i ljubav da budete divni roditelji, nakon što vam prođu roditeljske godine. Mladi stvaratelji djece nikad nisu trebali postati oni koji i podižu djecu. Ljudska bića su biološki sposobna da stvaraju djecu dok su još i sama djeca, a ona su to punih četrdeset ili pedeset godina.

Teškoća je u tome što se vama u vašem društvu kažu da ste „odrasli“ i spremni za svijet s dvadeset i jednom godinom. Dodaj tome činjenicu da su mnoge od vas odgojili roditelji koji nisu bili mnogo stariji kad su vas počeli podizati, pa ćeš početi uviđati probleme.

Mladenačke godine nisu nikad bile smatrane kao doba za podučavanje istine, nego kao doba za skupljanje istine. Ne možete podučavati djecu istini kad je još niste ni prikupili. Tako ćete pribjeći tome da im govorite jedinu istinu koju znate – istinu drugih. Istinu svojeg oca, majke, svoje kulture, svoje religije. Bilo što samo ne vlastitu istinu. Vi nju još tražite. Tražite, eksperimentirate, pronalazite, i stvarate i ponovno mijenjate svoju istinu, svoju ideju o sebi, sve dok ne dostignete pola stoljeća života na ovom planetu, ili približno toliko. Onda se konačno možete početi sređivati, i srediti se sa svojom istinom. Sada ste mudriji, stariji. Sada bi trebali podizati djecu.

Stariji su oni koji bi trebali podizati potomstvo – i kojima je to namijenjeno. Stariji su oni koji znaju istinu i život. Ono što je važno i što nije. Ono što se zaista podrazumijeva pod izrazima kao što su integritet, poštenje, vjernost, prijateljstvo i ljubav.

Rađanje djece trebala bi biti aktivnost mladih čija tijela su dobro razvijena i jaka. Podizanje djece trebala bi biti aktivnost starijih čiji su umovi dobro razvijeni i jaki.

Izvor: Neale Donald Walsch, Razgovri s Bogom, knjiga 3
 

Users who are viewing this thread

Top