mia
Active member
- Joined
- Sunday 05.09.2021
- Messages
- 62
Ideja o odvojenom središtu korijen je ega.
Devet mjeseci u majčinoj utrobi dijete raste služeći se majkom kao središtem i nije odvojeno od nje. Kad se rodi, ono nema vlastito središte, nema ego. Ego nauči od društva, religije i kulture. Sredina u kojoj živi, roditelji, učitelji, svećenici, počinju djelovati na dijete kako bi stvorilo vlastito odvojeno središte, a time i „lažno“ jastvo. Oni razvijaju njegov ego putem odgoja, škole, crkve, sveučilišta. Kad završi školovanje, potpuno zaboravi svoje nevino biće. Postaje veliki ego s puno znanja i spreman je ući u svijet odraslih.
Rođenjem dijete dobiva ime oko kojeg stvara ambicije, usmjerenost i lažnu sliku o sebi. Malo dijete nema osjećaj jastva. Ono sebe naziva u trećem licu imenom koje je dobilo. Ne kaže: "Ja sam gladan." Ako se zove Nino, ono će reći: "Nino je gladan." Ili: "Nino ide spavati." Nino je ime kojim ga ljudi zovu, zato i ono sebe naziva tim imenom. Ali kako raste, okolina ga uči da to nije u redu. Govore mu da je Nino ime kojim ga drugi zovu, te mora prestati sebe nazivati imenom. Odvojena je osobnost i mora naučiti sebe zvati Ja. U trenutku kada Nino postane Ja, gubi stvarnost postojanja i nastaje ego. Sada Ja (ego) želi rasti, postati velik, želi ovo i ono, želi se popeti sve više u svijetu hijerarhije. Ako netko ima veći Ja od njega, to u njemu stvara kompleks inferiornosti. Svim silama nastoji biti superiorniji, jači, veći.
Cijeli njegov život postaje posvećen nečemu što zapravo ne postoji. Nalazi se na putu snova. Kreće se tim putem povećavajući svoje Ja. To stvara sve poteškoće u njegovom životu. Ego je izvor svih njegovih problema, svih sukoba i ljubomora, svih strahova i depresija. Osjeća da nema uspjeha, neprestano se uspoređuje s drugima, vrijeđa se jer ne može imati sve. Bezbrojne stvari ga vrijeđaju, ali zapravo je uvrijeđen zbog svojeg ega.
Ego neprestano drhti od straha jer zna da se radi o umjetnom, lažnom svijetu koje je izmislilo društvo kako bi čovjeka prisililo da trči i proganja sjene. Ego igra razne igre: brak, novac, moć.
Društvo igra razne igre i to je jedno opće natjecanje koje traje na cijelom svijetu. Pojedinac se bori za svoj put prema gore, svi ostali povlače ga prema dolje jer na vrhu nema mjesta za sve. Postaje važno samo natjecanje. On zaboravlja da je društvo, da su njegovi učitelji u njega usadili ego. Od dječjeg vrtića do sveučilišta, oni jačaju njegov ego. Sve više titula dodaje se njegovom imenu i on se osjeća sve većim.
Ego ga prisiljava da čeka. Danas mora patiti, mora se žrtvovati da bi sutra mogao uspjeti i veseliti se. Ali to sutra nikako da dođe. Sutra jednostavno znači ono što nikad ne dolazi. Sutra je strategija koja pojedinca održava u patnji.
Ego se ne može veseliti u sadašnjosti. On ne može postojati u sadašnjosti, već postoji samo u budućnosti i u prošlosti - u onom što više ne postoji, ili što još ne postoji. Prošlosti više nema, budućnosti još nema - ni jedna ni druga ne postoje. Ego može postojati samo s onim što ne postoji jer on je sam nepostojeći.
U sadašnjosti, u jednom čistom trenutku, u sebi nećete pronaći ego, već samo tihu radost, tiho i čisto ništa.
Ego je najveća laž koju je čovjek prihvatio kao istinu. Kad bi se svi odmaknuli od ega, zaustavilo bi se natjecanje koje se održava u svijetu. Nitko se ne bi želio popeti na vrh, svi bi uživali i veselili se ondje gdje jesu. Da bi preživio u životnoj borbi, čovjek želi znati tko je, ali ne sluti da u svojoj najdubljoj srži on nije pojedinac, već univerzum.
Ime je potrebno da bi nas drugi mogli prepoznati. Ja je potrebno da se možemo predstaviti. Ali sve je to samo fikcija. Spustimo li se duboko u sebe, otkrivamo da je ime nestalo, ideja o Ja nestaje. Ostaje samo čisto postojanje, čista svijest.
To postojanje nije nešto odvojeno, ono nije ničije, već pripada svima. Stijene, rijeke, planine i drveće, sve je njime obuhvaćeno. Što se dublje spuštamo u sebe, sve više otkrivamo da osobe ne postoje, da pojedinci ne postoje. Ono što postoji čista je univerzalnost. Na izvanjskoj razini mi imamo ime, ego, identitet. Kad se s te razine spustimo prema središtu, sve to nestaje.
Ego je samo korisna fikcija. Koristimo ga, ali ne dopustimo da nas vodi. Jednostavnost nije izazov egu. Pravi izazov je teškoća, a nemogućnost da se nešto učini je veliki izazov. Veličinu našeg ega možemo otkriti po izazovu koji smo prihvatili, po mjeri naših ambicija. Biramo zamršenost gdje ona nije potrebna jer tako jačamo ego. On postaje sve važniji u politici, religiji, u društvu. Psihologija danas naglašava da je čovjeku potreban jak ego. Program obrazovanja budi ambiciju kaznom i nagradom da nas usmjeri u određenom smjeru. Roditelji se od samog početka previše nadaju našem uspjehu i postavljaju uvjet - ako se ne dokažemo, nismo ni za što.
Jednostavan čovjek nije cilj ljudskog društva. On ne može biti cilj jer je rođen jednostavan. Svako je dijete jednostavno, nalik čistoj školskoj ploči. Onda roditelji počnu ispisivati po toj ploči ono što dijete mora postati. Nakon njih to čine učitelji, svećenici, razni vođe - svi oni naglašavaju da mora postati netko, inače će mu život proći uzalud.
A sve je upravo suprotno. Čovjek je biće i ne mora postati tko god drugi. To je značenje jednostavnosti: ostati u miru sam sa sobom, ne slijediti nikakav trag da se nešto postane - nešto što je stalno. Nema mjesta na kojem osjećamo da je naše putovanje završeno, da smo dostigli cilj. Nitko to ne može jer se uvijek krećemo u krugu. Svrha životnog putovanja je kretanje, a ne cilj.
Ego je naša bolest. On ima želje, ambicije i potrebe da uvijek bude na vrhu. Proizvodi samo nevolju, patnju, sukobe, razočaranja, ludosti, samoubojstva i ubojstva - sve vrste kriminala. Iskorištava nas, nikad ne dopušta da ugledamo vlastito autentično jastvo, a život je u našoj autentičnosti.
Odbacite sve što društvo govori o vama. Nitko ne zna tko ste vi zapravo, osim vas samih.
Ne znaju to ni vaši roditelji, ni učitelji, ni svećenici. Samo vi možete ući u privatnost vašeg bića i zato vas nitko ne poznaje. Sve što su drugi rekli o vama, pogrešno je. Odbacite to, odmaknite se od ega i otkrijte svoje pravo biće. To je najveće moguće otkriće, početak puta prema blaženstvu, prema vječnom životu. Kada održavate i hranite vaš ego birate razočaranje, patnju i nevolju. Odmicanjem od ega birate mir, tišinu, blaženstvo - vraćate svoju prostodušnost i upoznajete sebe.
Izvor: Osho: Od smrti do besmrtnosti
Devet mjeseci u majčinoj utrobi dijete raste služeći se majkom kao središtem i nije odvojeno od nje. Kad se rodi, ono nema vlastito središte, nema ego. Ego nauči od društva, religije i kulture. Sredina u kojoj živi, roditelji, učitelji, svećenici, počinju djelovati na dijete kako bi stvorilo vlastito odvojeno središte, a time i „lažno“ jastvo. Oni razvijaju njegov ego putem odgoja, škole, crkve, sveučilišta. Kad završi školovanje, potpuno zaboravi svoje nevino biće. Postaje veliki ego s puno znanja i spreman je ući u svijet odraslih.
Rođenjem dijete dobiva ime oko kojeg stvara ambicije, usmjerenost i lažnu sliku o sebi. Malo dijete nema osjećaj jastva. Ono sebe naziva u trećem licu imenom koje je dobilo. Ne kaže: "Ja sam gladan." Ako se zove Nino, ono će reći: "Nino je gladan." Ili: "Nino ide spavati." Nino je ime kojim ga ljudi zovu, zato i ono sebe naziva tim imenom. Ali kako raste, okolina ga uči da to nije u redu. Govore mu da je Nino ime kojim ga drugi zovu, te mora prestati sebe nazivati imenom. Odvojena je osobnost i mora naučiti sebe zvati Ja. U trenutku kada Nino postane Ja, gubi stvarnost postojanja i nastaje ego. Sada Ja (ego) želi rasti, postati velik, želi ovo i ono, želi se popeti sve više u svijetu hijerarhije. Ako netko ima veći Ja od njega, to u njemu stvara kompleks inferiornosti. Svim silama nastoji biti superiorniji, jači, veći.
Cijeli njegov život postaje posvećen nečemu što zapravo ne postoji. Nalazi se na putu snova. Kreće se tim putem povećavajući svoje Ja. To stvara sve poteškoće u njegovom životu. Ego je izvor svih njegovih problema, svih sukoba i ljubomora, svih strahova i depresija. Osjeća da nema uspjeha, neprestano se uspoređuje s drugima, vrijeđa se jer ne može imati sve. Bezbrojne stvari ga vrijeđaju, ali zapravo je uvrijeđen zbog svojeg ega.
Ego neprestano drhti od straha jer zna da se radi o umjetnom, lažnom svijetu koje je izmislilo društvo kako bi čovjeka prisililo da trči i proganja sjene. Ego igra razne igre: brak, novac, moć.
Društvo igra razne igre i to je jedno opće natjecanje koje traje na cijelom svijetu. Pojedinac se bori za svoj put prema gore, svi ostali povlače ga prema dolje jer na vrhu nema mjesta za sve. Postaje važno samo natjecanje. On zaboravlja da je društvo, da su njegovi učitelji u njega usadili ego. Od dječjeg vrtića do sveučilišta, oni jačaju njegov ego. Sve više titula dodaje se njegovom imenu i on se osjeća sve većim.
Ego ga prisiljava da čeka. Danas mora patiti, mora se žrtvovati da bi sutra mogao uspjeti i veseliti se. Ali to sutra nikako da dođe. Sutra jednostavno znači ono što nikad ne dolazi. Sutra je strategija koja pojedinca održava u patnji.
Ego se ne može veseliti u sadašnjosti. On ne može postojati u sadašnjosti, već postoji samo u budućnosti i u prošlosti - u onom što više ne postoji, ili što još ne postoji. Prošlosti više nema, budućnosti još nema - ni jedna ni druga ne postoje. Ego može postojati samo s onim što ne postoji jer on je sam nepostojeći.
U sadašnjosti, u jednom čistom trenutku, u sebi nećete pronaći ego, već samo tihu radost, tiho i čisto ništa.
Ego je najveća laž koju je čovjek prihvatio kao istinu. Kad bi se svi odmaknuli od ega, zaustavilo bi se natjecanje koje se održava u svijetu. Nitko se ne bi želio popeti na vrh, svi bi uživali i veselili se ondje gdje jesu. Da bi preživio u životnoj borbi, čovjek želi znati tko je, ali ne sluti da u svojoj najdubljoj srži on nije pojedinac, već univerzum.
Ime je potrebno da bi nas drugi mogli prepoznati. Ja je potrebno da se možemo predstaviti. Ali sve je to samo fikcija. Spustimo li se duboko u sebe, otkrivamo da je ime nestalo, ideja o Ja nestaje. Ostaje samo čisto postojanje, čista svijest.
To postojanje nije nešto odvojeno, ono nije ničije, već pripada svima. Stijene, rijeke, planine i drveće, sve je njime obuhvaćeno. Što se dublje spuštamo u sebe, sve više otkrivamo da osobe ne postoje, da pojedinci ne postoje. Ono što postoji čista je univerzalnost. Na izvanjskoj razini mi imamo ime, ego, identitet. Kad se s te razine spustimo prema središtu, sve to nestaje.
Ego je samo korisna fikcija. Koristimo ga, ali ne dopustimo da nas vodi. Jednostavnost nije izazov egu. Pravi izazov je teškoća, a nemogućnost da se nešto učini je veliki izazov. Veličinu našeg ega možemo otkriti po izazovu koji smo prihvatili, po mjeri naših ambicija. Biramo zamršenost gdje ona nije potrebna jer tako jačamo ego. On postaje sve važniji u politici, religiji, u društvu. Psihologija danas naglašava da je čovjeku potreban jak ego. Program obrazovanja budi ambiciju kaznom i nagradom da nas usmjeri u određenom smjeru. Roditelji se od samog početka previše nadaju našem uspjehu i postavljaju uvjet - ako se ne dokažemo, nismo ni za što.
Jednostavan čovjek nije cilj ljudskog društva. On ne može biti cilj jer je rođen jednostavan. Svako je dijete jednostavno, nalik čistoj školskoj ploči. Onda roditelji počnu ispisivati po toj ploči ono što dijete mora postati. Nakon njih to čine učitelji, svećenici, razni vođe - svi oni naglašavaju da mora postati netko, inače će mu život proći uzalud.
A sve je upravo suprotno. Čovjek je biće i ne mora postati tko god drugi. To je značenje jednostavnosti: ostati u miru sam sa sobom, ne slijediti nikakav trag da se nešto postane - nešto što je stalno. Nema mjesta na kojem osjećamo da je naše putovanje završeno, da smo dostigli cilj. Nitko to ne može jer se uvijek krećemo u krugu. Svrha životnog putovanja je kretanje, a ne cilj.
Ego je naša bolest. On ima želje, ambicije i potrebe da uvijek bude na vrhu. Proizvodi samo nevolju, patnju, sukobe, razočaranja, ludosti, samoubojstva i ubojstva - sve vrste kriminala. Iskorištava nas, nikad ne dopušta da ugledamo vlastito autentično jastvo, a život je u našoj autentičnosti.
Odbacite sve što društvo govori o vama. Nitko ne zna tko ste vi zapravo, osim vas samih.
Ne znaju to ni vaši roditelji, ni učitelji, ni svećenici. Samo vi možete ući u privatnost vašeg bića i zato vas nitko ne poznaje. Sve što su drugi rekli o vama, pogrešno je. Odbacite to, odmaknite se od ega i otkrijte svoje pravo biće. To je najveće moguće otkriće, početak puta prema blaženstvu, prema vječnom životu. Kada održavate i hranite vaš ego birate razočaranje, patnju i nevolju. Odmicanjem od ega birate mir, tišinu, blaženstvo - vraćate svoju prostodušnost i upoznajete sebe.
Izvor: Osho: Od smrti do besmrtnosti