mia
Active member
- Joined
- Sunday 05.09.2021
- Messages
- 62
Moć menstruacije priznavale su drevna kulture, priznaju je i neka društva današnjice. Te su prakse osmišljavale žene kako bi same sebi pomogle upravljati stvaralačkom energijom, no uvelike su ih zlorabila patrijarhalna društva koja snagu menstruacije smatraju opasnom za muškarce.
Odnos prema menstruaciji izmijenio se: od shvaćanja da je to nešto časno i sveto do stava da se radi o nečem nečistom i gadnom. Na ženu s mjesečnicom gleda se kao na prijetnju uništenjem, koja u srži svoga ženstva krije golemu magičnu moć koju se ne da zauzdati osim da se izdvoji iz zajednice i udalji. Ta nezajažljiva magija, osjećali su, zarazila bi sve sa čime bi žena došla u doticaj, a osobito je bila opasna za muškarce, njihov način življenja, njihova dobra i stoku.
Na prvi znak krvarenja ženu bi često izdvojili iz zajednice. U mnogim je kulturama to značilo da je se zatvara u kolibu izdvojenu od glavnine sela, zajedno sa drugim ženama iz plemena koje bi u tom trenutku imale menstruaciju. Ženama s mjesečnicom bilo je zabranjeno dodirivati svakodnevne potrepštine i sve što bi u tom razdoblju dodirnule bilo bi „zaraženo“ i moralo je biti uništeno.
Bilo im je strogo zabranjeno dodirivati sve što pripada muškarcu – bojali su se da tada žena ima moć prouzročiti muškarcu smrt ili gubitak lovačkih sposobnosti. U nekim je kulturama kazna za kršenje te zabrane bila smrt.
Drugim je ženama bilo dopušteno posjećivati žene s menstruacijom, a muškarci iz sela ih nikako nisu smjeli vidjeti niti su one smjele vidjeti muškarce. Često im je bila ograničena i prehrana, zabranjeno im je bilo jesti meso i piti mlijeko. Držalo se da je žena tijekom menstruacije toliko nečista
da vrijeđa prirodu, pa se zato mijenja prirodni poredak.
„Najopasnije“ vrijeme za zajednicu bilo je ono kada bi djevojčici tek započela krvarenja. Ograničenja koja su bila nametnuta bila su ekstremna verzija ograničenja određena za odrasle žene. Pritvor je mogao trajati i do sedam godina, djevojčice se zatvaralo i u malene kaveze, ograničenja su mogla uključivati i zabranu hodanja ili izlaska na sunce.
Tabu menstruacije ne ograničava se samo na primitivna društva, niti pripada samo povijesti. Mnoge religije i danas ženama s mjesečnicom nameću tjelesna i mentalna ograničenja. To učinkovito određuje kako nijedna žena nije dovoljno sveta da bi u religiji mogla zauzeti bilo kakvu aktivnu ulogu.
Žene moraju postati svjesne u kolikoj je mjeri njihov stav prema menstruaciji određen povijesti društva. Kada to jednom shvate, moći će nadići tu društvenu uvjetovanost, ponovo razmotriti svoju mjesečnicu, otkrivajući što im ona znači, bez obzira na to kako na nju gledaju drugi pojedinci ili skupine.
Izvor: Miranda Gray, Crveni Mjesec
Odnos prema menstruaciji izmijenio se: od shvaćanja da je to nešto časno i sveto do stava da se radi o nečem nečistom i gadnom. Na ženu s mjesečnicom gleda se kao na prijetnju uništenjem, koja u srži svoga ženstva krije golemu magičnu moć koju se ne da zauzdati osim da se izdvoji iz zajednice i udalji. Ta nezajažljiva magija, osjećali su, zarazila bi sve sa čime bi žena došla u doticaj, a osobito je bila opasna za muškarce, njihov način življenja, njihova dobra i stoku.
Na prvi znak krvarenja ženu bi često izdvojili iz zajednice. U mnogim je kulturama to značilo da je se zatvara u kolibu izdvojenu od glavnine sela, zajedno sa drugim ženama iz plemena koje bi u tom trenutku imale menstruaciju. Ženama s mjesečnicom bilo je zabranjeno dodirivati svakodnevne potrepštine i sve što bi u tom razdoblju dodirnule bilo bi „zaraženo“ i moralo je biti uništeno.
Bilo im je strogo zabranjeno dodirivati sve što pripada muškarcu – bojali su se da tada žena ima moć prouzročiti muškarcu smrt ili gubitak lovačkih sposobnosti. U nekim je kulturama kazna za kršenje te zabrane bila smrt.
Drugim je ženama bilo dopušteno posjećivati žene s menstruacijom, a muškarci iz sela ih nikako nisu smjeli vidjeti niti su one smjele vidjeti muškarce. Često im je bila ograničena i prehrana, zabranjeno im je bilo jesti meso i piti mlijeko. Držalo se da je žena tijekom menstruacije toliko nečista
da vrijeđa prirodu, pa se zato mijenja prirodni poredak.
„Najopasnije“ vrijeme za zajednicu bilo je ono kada bi djevojčici tek započela krvarenja. Ograničenja koja su bila nametnuta bila su ekstremna verzija ograničenja određena za odrasle žene. Pritvor je mogao trajati i do sedam godina, djevojčice se zatvaralo i u malene kaveze, ograničenja su mogla uključivati i zabranu hodanja ili izlaska na sunce.
Tabu menstruacije ne ograničava se samo na primitivna društva, niti pripada samo povijesti. Mnoge religije i danas ženama s mjesečnicom nameću tjelesna i mentalna ograničenja. To učinkovito određuje kako nijedna žena nije dovoljno sveta da bi u religiji mogla zauzeti bilo kakvu aktivnu ulogu.
Žene moraju postati svjesne u kolikoj je mjeri njihov stav prema menstruaciji određen povijesti društva. Kada to jednom shvate, moći će nadići tu društvenu uvjetovanost, ponovo razmotriti svoju mjesečnicu, otkrivajući što im ona znači, bez obzira na to kako na nju gledaju drugi pojedinci ili skupine.
Izvor: Miranda Gray, Crveni Mjesec