mia
Active member
- Joined
- Sunday 05.09.2021
- Messages
- 62
Ono je prevoditelj svjesnosti promatrača na razini uma i trodimenzionalnog fizičkog aspekta tijela. Ono čini da možemo imati iskustvo misli kao stvarnih. Bez osjećaja, ništa u našoj fizičkoj realnosti ne bi izgledalo stvarno. Naš osjećaj života i emotivni zaključci o životu su sadržani u njemu. Naši doživljaji su sadržani u emocionalnom tijelu. Emotivne traume također.
Ako su naše interpretacije života interpretirane kao bolne emocije i osjećaj života je bolan i ako su emotivni zaključci o životu bolni, ako su sjećanja emotivno bolna i ako osjećaji diktiraju što je stvarno, a što nije – onda će vaše emocionalno tijelo i dalje prenositi te bolne poruke tijelu. Tijelo će to interpretirati kao bolnu emociju. To dovodi do nesretnog života, ovisnosti, propalih odnosa. Drugim riječima, to dovodi do fizičke refleksije tih emotivnih stanja i ne možete prestati iznova proživljavati traumu. To znači da nikada ne možemo biti prisutni u sadašnjem trenutku, sa sobom i drugima. Jer trauma iz prošlosti nastavlja dolaziti iznova i iznova, kako bi se reintegrirala.
Ona traži od vas da postanete cjeloviti!
Recimo da je netko osjetio interakciju s ocem u djetinjstvu i osjećao se napušteno. Ta osoba će tijekom života nastaviti kreirati sve više scenarija u kojima se osjeća napuštenom.
Iscjeljenje
Ako se iscjeljenje treba dogoditi na osjećajnoj i emotivnoj razini vašeg života, onda morate obratiti pozornost na osjećajnu i emotivnu razinu; i nijednu drugu. Ali tu je kvaka.
Kad odlučite da trebate iscijeliti nešto u vezi emocija, potaknuli ste neprijatelja vaših emocija. Odlučili ste da takve emocije nisu dobre i da ih treba popraviti. Dolazite u stanje otpora.
Čim pomislite: “moram se iscijeliti”, stvori se otpor. To znači da morate nešto u vezi sa sobom mijenjati, da niste u redu i ne odobravate se. Daleko najbolji način da se oštetite emotivno je da gledate na sebe kao na osobu koja se mora mijenjati.
Znate i sami kako je bolno kada vam netko blizak govori da se morate mijenjati, da morate biti drugačiji. Tako se osjeća emocionalno tijelo kada mu kažemo da nije dobro i da mora biti drugačije. Ako mu pristupite s osjećajem “moram te popraviti”, niste ništa iscijelili.
Što je alternativa?
Alternativa je da potpuno prigrlimo i prihvatimo naše emocije i osjećaje, bez obzira koliko bolni i neugodni bili. Biti s njima i u njima. Naučiti od njih. Čuti što žele da čujete, da vidite. Biti potpuno prisutan u njima, bez traženja da se promjene. To nije samo iscjeljenje, to je proces povezivanja u cjelinu.
Svakog dana, barem dvadeset minuta, ili kad imate jaku emotivnu reakciju, nađite tiho i udobno mjesto da potpuno budete prisutni s onime što osjećate. Promatrajte senzacije, osjećaje i emocije u vašem tijelu. One će se pojačavati kada obratite pažnju na njih. Dišite povezano bez nepotrebnih pauza. Dišite kroz nos i primijetite kako se osjećate. Cilj je biti s osjećajima. To znači potpuno biti sa sobom.
Možete govoriti vašim emocijama: “Ja sam potpuno s tobom, ovdje i sada”.
Ovaj proces nije samo za negativna emotivna stanja već i za pozitivna. Samo se često dogodi da se distanciramo od negativnih emocija i potisnemo ih, i zato su neintegrirane. Mnogi nalaze da je biti s pozitivnim emocijama teže nego s negativnima. Kada ste neko vrijeme bili s emocijama, bez obzira koliko su neugodne i osjećate da želite više saznati o njima, postavite sebi slijedeća tri pitanja:
1) Kako se osjećam?
To je prilika da dovedete osjećaj do svjesne razine i dajete ime tome što se događa unutar vas.
2) Kada sam zadnji puta osjetio ovu istu emociju?
Bez traženja odgovora, dozvolite svojem biću da vam ga ponudi, kao da nizvodno nešto teče prema vama.
3) Kada sam prvi puta iskusio ovaj osjećaj u životu?
Opet, bez svjesnog traženja, neka vam vaše biće ponudi odgovor.
Ako se ništa ne događa, budite strpljivi. Ovaj proces je karakterističan po tome što će se sve odvijati točno kako vama treba. Vjerujte procesu jer je to vjera u Dušu, da zna što je potrebno da bi se dogodila povezanost unutar vas.
Često se izvorna trauma odvila u tako ranoj dobi da niste imali kognitivno razumijevanje toga; mozak nije bio potpuno razvijen. Bili ste u svojem emotivnom jastvu umjesto mentalnom; mentalni aspekt se razvija tek oko osme godine. Stoga, ako ste u procesu integracije emotivnog sjećanja koje se dogodilo prije osme godine, nećete dobivati jasne slike povezane sa sjećanjem. Doslovno ćete se baviti emocijom za koju nemate kontekst. To je u redu. Vjerujte si. Nije vam potrebno kognitivno razumijevanje da bi se integracija dogodila.
Ako se suočavate sa sjećanjem koje je traumatično, promatrajte ga i zatim ga mentalno promijenite na način da se osjeća pozitivnim. To se naziva rad na unutarnjem djetetu. Na primjer, ako dođete do sjećanja da vas je otac napustio, omogućite vašem odraslom jastvu da dođe do unutarnjeg djeteta i pomogne mu da se bolje osjeća. Ili postanite pouzdana roditeljska figura djetetu, ili mu ponudite tu figuru prema njegovom izboru. Ili objasnite djetetu cijelu situaciju objektivno i da ne treba to shvaćati osobno.
Mijenjanje sjećanja na ovaj način zapravo mijenja moć traume i sve posljedice koje su nastale nakon nje. Sve što vam se događa u životu je samo posljedica izvorne traume koja se dogodila u djetinjstvu. Ona je korijen, a sve ostalo su grane razvijene iz tog korijena. Zamislite kolika je moć promjene korijenskog uzroka, a to je izvorna trauma. Svi simptomi koji se pojavljuju u vašoj realnosti nestat će kao rezultat takvoga rada. Utječete na kompletnu realnost jer živimo u svemiru gdje vrijeme ne postoji.
Ovaj proces se može raditi i putem procesa Integracije duše ili energetskim radom s terapeutima koji rade s energijom svjetlosti.
Vođenje dnevnika o osjećajima daje vašem emocionalnom tijelu poruku da vodite brigu o njemu.
Svaki put kad osjetite uznemirenost, to je zapravo potaknuto sjećanje. Ne proživljavate ništa novo u svojem životu već samo refleksije iz djetinjstva.
Razlog zašto krivimo osobu, ili okolnosti – koji su samo okidač – jest u tome što nismo spremni potpuno biti prisutni u emocijama koje proživljavamo i povežemo ih unutar sebe. Sve te intenzivne emocije su poruke od našeg unutarnjeg djeteta i poziv da se brinemo za njega.
Naše unutarnje dijete i duša traže da unutar sebe povežemo naš emotivni aspekt.
Autor: Saša Momić
Ako su naše interpretacije života interpretirane kao bolne emocije i osjećaj života je bolan i ako su emotivni zaključci o životu bolni, ako su sjećanja emotivno bolna i ako osjećaji diktiraju što je stvarno, a što nije – onda će vaše emocionalno tijelo i dalje prenositi te bolne poruke tijelu. Tijelo će to interpretirati kao bolnu emociju. To dovodi do nesretnog života, ovisnosti, propalih odnosa. Drugim riječima, to dovodi do fizičke refleksije tih emotivnih stanja i ne možete prestati iznova proživljavati traumu. To znači da nikada ne možemo biti prisutni u sadašnjem trenutku, sa sobom i drugima. Jer trauma iz prošlosti nastavlja dolaziti iznova i iznova, kako bi se reintegrirala.
Ona traži od vas da postanete cjeloviti!
Recimo da je netko osjetio interakciju s ocem u djetinjstvu i osjećao se napušteno. Ta osoba će tijekom života nastaviti kreirati sve više scenarija u kojima se osjeća napuštenom.
Iscjeljenje
Ako se iscjeljenje treba dogoditi na osjećajnoj i emotivnoj razini vašeg života, onda morate obratiti pozornost na osjećajnu i emotivnu razinu; i nijednu drugu. Ali tu je kvaka.
Kad odlučite da trebate iscijeliti nešto u vezi emocija, potaknuli ste neprijatelja vaših emocija. Odlučili ste da takve emocije nisu dobre i da ih treba popraviti. Dolazite u stanje otpora.
Čim pomislite: “moram se iscijeliti”, stvori se otpor. To znači da morate nešto u vezi sa sobom mijenjati, da niste u redu i ne odobravate se. Daleko najbolji način da se oštetite emotivno je da gledate na sebe kao na osobu koja se mora mijenjati.
Znate i sami kako je bolno kada vam netko blizak govori da se morate mijenjati, da morate biti drugačiji. Tako se osjeća emocionalno tijelo kada mu kažemo da nije dobro i da mora biti drugačije. Ako mu pristupite s osjećajem “moram te popraviti”, niste ništa iscijelili.
Što je alternativa?
Alternativa je da potpuno prigrlimo i prihvatimo naše emocije i osjećaje, bez obzira koliko bolni i neugodni bili. Biti s njima i u njima. Naučiti od njih. Čuti što žele da čujete, da vidite. Biti potpuno prisutan u njima, bez traženja da se promjene. To nije samo iscjeljenje, to je proces povezivanja u cjelinu.
Svakog dana, barem dvadeset minuta, ili kad imate jaku emotivnu reakciju, nađite tiho i udobno mjesto da potpuno budete prisutni s onime što osjećate. Promatrajte senzacije, osjećaje i emocije u vašem tijelu. One će se pojačavati kada obratite pažnju na njih. Dišite povezano bez nepotrebnih pauza. Dišite kroz nos i primijetite kako se osjećate. Cilj je biti s osjećajima. To znači potpuno biti sa sobom.
Možete govoriti vašim emocijama: “Ja sam potpuno s tobom, ovdje i sada”.
Ovaj proces nije samo za negativna emotivna stanja već i za pozitivna. Samo se često dogodi da se distanciramo od negativnih emocija i potisnemo ih, i zato su neintegrirane. Mnogi nalaze da je biti s pozitivnim emocijama teže nego s negativnima. Kada ste neko vrijeme bili s emocijama, bez obzira koliko su neugodne i osjećate da želite više saznati o njima, postavite sebi slijedeća tri pitanja:
1) Kako se osjećam?
To je prilika da dovedete osjećaj do svjesne razine i dajete ime tome što se događa unutar vas.
2) Kada sam zadnji puta osjetio ovu istu emociju?
Bez traženja odgovora, dozvolite svojem biću da vam ga ponudi, kao da nizvodno nešto teče prema vama.
3) Kada sam prvi puta iskusio ovaj osjećaj u životu?
Opet, bez svjesnog traženja, neka vam vaše biće ponudi odgovor.
Ako se ništa ne događa, budite strpljivi. Ovaj proces je karakterističan po tome što će se sve odvijati točno kako vama treba. Vjerujte procesu jer je to vjera u Dušu, da zna što je potrebno da bi se dogodila povezanost unutar vas.
Često se izvorna trauma odvila u tako ranoj dobi da niste imali kognitivno razumijevanje toga; mozak nije bio potpuno razvijen. Bili ste u svojem emotivnom jastvu umjesto mentalnom; mentalni aspekt se razvija tek oko osme godine. Stoga, ako ste u procesu integracije emotivnog sjećanja koje se dogodilo prije osme godine, nećete dobivati jasne slike povezane sa sjećanjem. Doslovno ćete se baviti emocijom za koju nemate kontekst. To je u redu. Vjerujte si. Nije vam potrebno kognitivno razumijevanje da bi se integracija dogodila.
Ako se suočavate sa sjećanjem koje je traumatično, promatrajte ga i zatim ga mentalno promijenite na način da se osjeća pozitivnim. To se naziva rad na unutarnjem djetetu. Na primjer, ako dođete do sjećanja da vas je otac napustio, omogućite vašem odraslom jastvu da dođe do unutarnjeg djeteta i pomogne mu da se bolje osjeća. Ili postanite pouzdana roditeljska figura djetetu, ili mu ponudite tu figuru prema njegovom izboru. Ili objasnite djetetu cijelu situaciju objektivno i da ne treba to shvaćati osobno.
Mijenjanje sjećanja na ovaj način zapravo mijenja moć traume i sve posljedice koje su nastale nakon nje. Sve što vam se događa u životu je samo posljedica izvorne traume koja se dogodila u djetinjstvu. Ona je korijen, a sve ostalo su grane razvijene iz tog korijena. Zamislite kolika je moć promjene korijenskog uzroka, a to je izvorna trauma. Svi simptomi koji se pojavljuju u vašoj realnosti nestat će kao rezultat takvoga rada. Utječete na kompletnu realnost jer živimo u svemiru gdje vrijeme ne postoji.
Ovaj proces se može raditi i putem procesa Integracije duše ili energetskim radom s terapeutima koji rade s energijom svjetlosti.
Vođenje dnevnika o osjećajima daje vašem emocionalnom tijelu poruku da vodite brigu o njemu.
Svaki put kad osjetite uznemirenost, to je zapravo potaknuto sjećanje. Ne proživljavate ništa novo u svojem životu već samo refleksije iz djetinjstva.
Razlog zašto krivimo osobu, ili okolnosti – koji su samo okidač – jest u tome što nismo spremni potpuno biti prisutni u emocijama koje proživljavamo i povežemo ih unutar sebe. Sve te intenzivne emocije su poruke od našeg unutarnjeg djeteta i poziv da se brinemo za njega.
Naše unutarnje dijete i duša traže da unutar sebe povežemo naš emotivni aspekt.
Autor: Saša Momić