mia
Active member
- Joined
- Sunday 05.09.2021
- Messages
- 62
Aktivni vampiri su gotovo uvijek - žene. Njihova prva i glavna žrtva je partner. Kad njega iscrpe, a ostali kontakti s ljudima izvan obitelji nikad nisu dovoljan izvor, iduća žrtva je muško dijete, ako ga ima. Tek na kraju, ako se baš mora, majka vampir crpi i žensku djecu.
Ipak, „ravnoteže radi“, kad otac ostane bez energije, onda i on crpi djecu, bez puno biranja, žensku i mušku. Tako se aktivni vampirizam prenosi po ženskoj liniji kao energetski model ponašanja jer kćeri se ugledaju na majke.
Žene trebaju više energije
Žene, osim u nekim kraćim razdobljima matrijarhata, nisu imale osnovna ljudska prava. Mijenjalo se to od epohe do epohe, od kulture do kulture, ali su u većem ili manjem stupnju žene oduvijek bile građani drugog reda, bez obzira na društveni sloj ili klasu kojoj su pripadale. Stoljeća, tisućljeća, tko zna koliko duga deprimiranost stvorila je mentalitet potajnog ostvarivanja vlastitih ciljeva, mentalitet prijetvornosti i mora negativnih emocija proizašlih iz straha. Postojali su svi povijesni razlozi za to.
Ne okrivljujem nikoga. Činjenica je da su muškarci mogli otvoreno izraziti sebe, dok su žene u tome bile potpuno zapriječene. Muškarci su im određivali pravila ponašanja. Logično je da su naučile zanat manipuliranja, pretvaranja.
To je bila socijalno-psihološka osnova za energetski vampirizam. Kad je on buknuo u opću pojavu?
Možda u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, ili početkom dvadesetog, kad su se žene počele masovno zapošljavati. Dotadašnjoj brizi i poslu oko djece i kućanstva (što je, pošteno rečeno, posao za cijelo radno vrijeme), „samo“ je još dodan posao na radnom mjestu, pa su žene počele raditi barem 16 sati dnevno. Muškarci su u to vrijeme počeli uživati u sindikalno osvojenom osam satnom radnom danu. Trebalo je gotovo sto godina da muškarci počnu malo više pomagati u domaćinstvu, nakon što su žene ponijele veliki teret šesnaest satnog radnog dana (osam sati na poslu, osam sati u kući). Za cijelu žensku populaciju u tzv. razvijenom svijetu to je bio ubitačan energetski šok, što je u žena stvorilo osjećaj velike potrebe za dodatnom energijom, a na emocionalnoj razini razorno nezadovoljstvo, koje je tinjalo već tisućljećima.
Kada su se žene počele zapošljavati, obratile su se svojim muškarcima za pomoć. Oni su bijelo gledali i nastavili čitati novine, ići na utakmice, piti pivo i gubiti vrijeme na ostale slične gluposti. Onda su se žene, u živahnoj igri naših podsvijesti, obratile svojim muškarcima na razini nesvjesnoga i zatražile: „Daj mi energiju da izdržim sve ovo“. Muškarci su podsvjesno bili pošteniji nego u svom svjesnom stanju, pa su „dobrovoljno“ davali energiju svojoj partnerici. Iako ništa o tome nisu znali, to je ipak bila krađa. Krađa i dopuštenje za krađu na nesvjesnoj razini. Tim gore, jer nitko ne zna što se događa - ni lupeži, ni pokradeni.
Izvor: Serena Alba, Geometrija božanske iskre
Ipak, „ravnoteže radi“, kad otac ostane bez energije, onda i on crpi djecu, bez puno biranja, žensku i mušku. Tako se aktivni vampirizam prenosi po ženskoj liniji kao energetski model ponašanja jer kćeri se ugledaju na majke.
Žene trebaju više energije
Žene, osim u nekim kraćim razdobljima matrijarhata, nisu imale osnovna ljudska prava. Mijenjalo se to od epohe do epohe, od kulture do kulture, ali su u većem ili manjem stupnju žene oduvijek bile građani drugog reda, bez obzira na društveni sloj ili klasu kojoj su pripadale. Stoljeća, tisućljeća, tko zna koliko duga deprimiranost stvorila je mentalitet potajnog ostvarivanja vlastitih ciljeva, mentalitet prijetvornosti i mora negativnih emocija proizašlih iz straha. Postojali su svi povijesni razlozi za to.
Ne okrivljujem nikoga. Činjenica je da su muškarci mogli otvoreno izraziti sebe, dok su žene u tome bile potpuno zapriječene. Muškarci su im određivali pravila ponašanja. Logično je da su naučile zanat manipuliranja, pretvaranja.
To je bila socijalno-psihološka osnova za energetski vampirizam. Kad je on buknuo u opću pojavu?
Možda u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, ili početkom dvadesetog, kad su se žene počele masovno zapošljavati. Dotadašnjoj brizi i poslu oko djece i kućanstva (što je, pošteno rečeno, posao za cijelo radno vrijeme), „samo“ je još dodan posao na radnom mjestu, pa su žene počele raditi barem 16 sati dnevno. Muškarci su u to vrijeme počeli uživati u sindikalno osvojenom osam satnom radnom danu. Trebalo je gotovo sto godina da muškarci počnu malo više pomagati u domaćinstvu, nakon što su žene ponijele veliki teret šesnaest satnog radnog dana (osam sati na poslu, osam sati u kući). Za cijelu žensku populaciju u tzv. razvijenom svijetu to je bio ubitačan energetski šok, što je u žena stvorilo osjećaj velike potrebe za dodatnom energijom, a na emocionalnoj razini razorno nezadovoljstvo, koje je tinjalo već tisućljećima.
Kada su se žene počele zapošljavati, obratile su se svojim muškarcima za pomoć. Oni su bijelo gledali i nastavili čitati novine, ići na utakmice, piti pivo i gubiti vrijeme na ostale slične gluposti. Onda su se žene, u živahnoj igri naših podsvijesti, obratile svojim muškarcima na razini nesvjesnoga i zatražile: „Daj mi energiju da izdržim sve ovo“. Muškarci su podsvjesno bili pošteniji nego u svom svjesnom stanju, pa su „dobrovoljno“ davali energiju svojoj partnerici. Iako ništa o tome nisu znali, to je ipak bila krađa. Krađa i dopuštenje za krađu na nesvjesnoj razini. Tim gore, jer nitko ne zna što se događa - ni lupeži, ni pokradeni.
Izvor: Serena Alba, Geometrija božanske iskre