- Joined
- Thursday 24.06.2021
- Messages
- 8
U ponedjeljak 9.7.2018., oko 6 sati, krenuo sam na Mali Lošinj. Tijekom vožnje otokom Krkom, mentalno sam pokušao stupiti u kontakt s dupinima. Dobio sam odgovor da su u potrazi za hranom. Poslije podne sam stupio u kontakt s mladim dupinom koji je bio veseo i jako razigran. Osjetio sam njegovu sreću.
Kasnije, tijekom meditacije na plaži, sam stupio u kontakt s morem koje je bolesno od zagađenja, osjetio sam njegovu bol. Dvoumilo se da li da nam oprosti (nama kao ljudskoj vrsti), jer smo ga mi zagadili. Doživio sam vjetar kao živo biće koje je skakutalo po meni i igralo se. Onda se pojavio manji vjetrić koji se pridružio igri, ali ga je ovaj veći vjetar izgurao.
U utorak sam uspostavio kontakt sa skupinom od 6-7 dupina. Bili su radosni, sretni, razigrani i iskakali su iz mora. Kontakt je trajao kratko i dobio sam poruku da je dosta i da će kontakt trajati duže kada oni budu htjeli i koliko oni budu htijeli.
Na plaži, kraj mjesta na kojem sam sjedio, neko se stablo nagnulo i počelo se sušiti. Osjetio sam bol, tugu i nezadovoljstvo stabla. Ispod njega se nalazila stijena koja mu nije dozvoljavala da širi svoje korijenje pa se nakrivilo i počelo sušiti. Kasnije, tijekom meditacije, uspostavio sam kontakt s majkom Zemljom i oko mene se otvorila kao nekakva njena čakra promjera 10-12 metara. To je izgledalo kao prstenje naizmjenično bijele i smeđe boje. Poslije sam se okupao i stao uz sam rub mora da se osušim. Iz zemlje je u moje noge ulazila energija i prolazila kroz cijelo moje tijelo.
U srijedu nisam pokušavao stupiti u kontakt s dupinima, s obzirom na poruku koju sam dobio od njih. U meditaciji za otvaranje trećeg oka, prikazivale su mi se životinje, naizmjenično. Delfin, kit, morski pas, orka i još neke ribe. Jedna mi je izgledala kao da je iz pradavnog doba.
Poslije sam bio u muzeju Apoksiomen. Kad sam ugledao brončanu statuu Apoksiomena mladog atlete iz Antičkog razdoblja, osjetio sam energiju i ruke su mi se počele same širiti kao i uvijek kad me „pukne“ energija. Malo kasnije sam osjetio ogromnu snagu, snagu osobe spremne za najteže fizičke napore, snagu velikog ratnika, snagu nepobjedivog čovjeka.
U četvrtak sam otišao u institut Plavi svijet i tamo sam vidio sliku pretka dupina. Izgledao je kao životinja koju sam vidio u meditaciji.
Poslije sam otišao u muzej „Kula“ i neki predmeti su mi ispričali svoju priču. S nekim predmetima nisam uopće mogao uspostaviti kontakt. Tamo je bio stari klavir. Vidio sam starijeg ćelavog čovjeka koji sa velikim žarom svira klavir i njiše se lijevo-desno. Zaista je uživao svirajući taj klavir.
Zatim je stara škrinja, koja je služila za odlaganje alata za izgradnju brodova, poslala energiju nezadovoljnih, ljutih, slabo plaćenih radnika koji su gradili brodove.
Stara puška mi je pokazala kako čovjek puca iz nje na brod s vrha kule, ali je on pogođen iz druge puške s tog broda u lijevo rame.
Mač, koji je u vitrini s puškom, prikazao mi se krvav, jer je zadao više uboda u trbuh nepoznatoj osobi.
Sablja koja je bila sama u vitrini, nije služila za pravu borbu. Dva su se mladića iz šale borila i u toj borbi je sablja probila odoru mladića ispod desnog pazuha.Toj sablji je to bila jedina borba.
Na kraju sam vidio jednu amforu koja je cijela stajala u stalku. Ona mi je pokazala da je u njoj bilo ulje i bila je začepljena čepom koji je bio omotan utkaninu (čep je izgledao kao da je od drveta). Pokazala mi je kako tone i razbija se. Nije mi bilo jasno kako to kad je cijela. Prišao sam bliže i vidio da je bila razbijena, ali je ponovo sastavljena.
Poslije podne, dok sam ležao na plaži i pisao na računalo svoje doživljaje i iskustva, osjetio sam da dupin želi uspostaviti kontakt. Bio je to veliki i snažni alfa-mužjak koji mi je htio pokazati da je on vođa skupine i da on odlučuje o svemu. Brzo je plivao i iskakao iz mora i ponovo mi dao do znanja da on odlučuje o svemu i o tome da li će i kada kontaktirati. Odlučio mi je pokazati kako love ribu. Manje jato riba se okupilo kao u nekakav valjak, a dupini su napadali iz raznih smjerova. Mužjak je uhvatio ribu i iskočio s njom iz mora, a onda ju je žvakao. Iskočio je nekoliko puta i kontakt je nestao. Za sada mi je odlučio pokazati toliko. Drago mi je da sam poštovao njihovu volju i nisam svojevoljno pokušavao uspostaviti kontakt.
U petak 13.7., sam odlučio da u subotu idem na krstarenje do Suska, brodom „Pirat“ i uspostavim vizualni kontakt s dupinima. Tada sam osjetio neizmjernu, bezgraničnu ljubav i poruku mladog dupina da mu je drago što ćemo se sutra vidjeti. Onda sam vidio bijelu svjetlost. Ne postoje riječi kojima bi se ovaj osjećaj mogao opisati. Vidio sam dva dupina kako iskaču iz mora i vrte se u krug nekoliko puta. Poslije toga mi se ponovo prikazao mladi dupin iz kojega je zračila radost i sreća.
Poslijepodne dok sam meditirao na otvaranje trećeg oka mi se prikazala kornjača i još neke nepoznate ribe, naizmjenično. Odjednom su se počeli prikazivati veliki kameni totemi, jedan za drugim. Izgledali su kao da su iz nekog starog doba Atlantide ili Lemurije. Osjetio sam vrtlog energije iznad sebe, poput čakre. Ponovo su se počele nizati slike. Najprije lice dupina,zatim lav, gepard, tele, krava pa opet mladi dupin.
Navečer sam otišao u muzej u palači Fritzi. Tema izložbe je bila medicina antičkog doba. Ponovno s nekim predmetima nisam mogao uspostaviti kontakt, ali neki su mi ispričali svoju priču. Stanem ispred predmeta, zažmirim i predmet mi prikaže svoju priču.
Prvi su mi pokazali priču novčići iz drugog stoljeća. Mislim da je to bio onaj najveći novčić u sredini. Vidio sam kako ide iz ruke u ruku više puta, kako neki čovjek trči kroz gradske zidine i kako mu odsijecaju desnu ruku. Ostao sam zatečen prizorom i shvatio da je nekada kazna za lopove bila odsijecanje ruke.
Iznad je stajala statua Herakla, iscjelitelja iz 1. stoljeća. Vidio sam kako širi ruke oko pacijenta kao lepezu za zaštitu. Krenuo sam dalje, ali me pozvao da se vratim. Vratio sam se i osjetio kako iscjeljujuća energija ulazi u mene.
U drugoj vitrini ležale su britve iz 1.-2. stoljeća. Vidio sam kako liječnik vrši operaciju desne dojke britvom, a škare su mi pokazale kako vrše resekciju velike izrasline na glavi.
Vidio sam i male žlice iz 3.-4. stoljeća. Pokazale su mi kako netko stavlja lijek (to je više ličilo na čaj) u malu platnenu vrećicu i jahača koji to odnosi do jedne kuće gdje je vrećicu bacio kroz prozor. U kući je netko uhvatio vrećicu. Lice nisam vidio nego sam ruke kako hvataju vrećicu.
Nažalost, tada se muzej zatvarao i ja sam morao izaći. Dogovorio sam da sutra nastavim, s obzirom da sam želio još dosta toga pogledati.
U subotu sam išao na izlet na obližnji otok Susak brodom „Pirat“. Za mene je to bila potraga za dupinima, a ne izlet kao za sve ostale. Na brodu nas je bilo oko četrdeset. Isplovili smo nešto poslije 10 sati. Nakon desetak minuta pokušao sam uspostaviti kontakt, ali se nije ništa dogodilo. Tražio sam dalekozorom na sve strane, ali nisam nigdje vidio dupine. Oko 10:40, kontaktirao me je mladi dupin koji je htio krenuti prema meni, ali mu onaj alfa-mužjak nije dozvolio. Mladi dupin je navaljivao, ali je mužjak ponovno dao do znanja da on odlučuje o tome. Mladi dupin je postao jako tužan, osjetio sam njegovu tugu. Poslao sam mu ljubav, radost i poruku da on zaslužuje biti sretan. Bilo mu je krivo što ne može doći do mene, jer mi je jučer obećao. Poslao sam mu poruku da nije važno ako se ne vidimo i da on tu ništa ne može učiniti. Malo kasnije je ponovo postao razigran i kontakt je prestao. Očito je da dupini imaju dušu i karakter. Nakon dvadesetak minuta, ponovno sam uspostavio kontakt i on je opet bio sretan i razigran kao malo dijete. Odmah nakon njega, vidio sam veliku ribu kako se bori. Netko ju je uhvatio na udicu i pokušavala se osloboditi.
Prije nego što smo krenuli natrag sa Suska, kroz meditaciju sam ponovno vidio mladog dupina kako se sretno igra. Poslije njega mi se prikazala piramida, koja se najprije izdužila i potom se još produžila u obliku slova L.
Nakon povratka u Lošinj, otišao sam u muzej i nastavio dalje razgledavati izložene predmete.
U jednoj vitrini je bio tuljac za medicinske instrumente. Vidio sam kako ga liječnik stavlja u platnenu torbu, koju stavlja na lijevo rame i odlazi u kućnu posjetu. Liječnik je imao smeđu bradu, ne preveliku, malo dužu kosu i bio je nasmijan.
Pokraj tuljca ležali su noževi. Vidio sam čovjeka koji je ispod desnog oka imao crno-smeđu tvorbu i polukružni pokret noža oko te tvorbe.
Tu je bio i komad pile koja se koristila za amputaciju. Pila mi je pokazala čovjeka od tridesetak godina. Izgledao je vrlo uredno, bez brade. Desna noga muje bila amputirana u koljenu, a prilikom amputacije lijeve potkoljenice (negdje na sredini) pila se slomila.
Ovi instrumenti potječu iz 1.-3. stoljeća.
U sljedećoj vitrini su bile vodovodne cijevi iz 1.-4. stoljeća. Vidio sam kako cijev presušuje, onda jako curi voda, pa presuši i onda ponovo krene teći s blatom i opet čista voda. Tako nekoliko puta.
Na drugom katu vidio sam škrinju iz 17. Stoljeća. Pokazala mi je kako dama slaže svoje haljine u nju.
Tu je bio i portret mlade Venecijanke koja se udaje. Zvala me 5-6 puta da se vratim do nje i svaki put bi mi dala neku informaciju. Pisalo je da je portret nastao oko 1660. godine, ali ja sam dobio informaciju da je to bila 1671. godina. Djevojka je bila jako tužna. Potjecala je iz bogate trgovačke obitelji u Veneciji, a otac je naredio da se mora udati iz koristi. Velika tuga je isijavala iz slike. Umrla je od tuge 1688. godine. Na kraju, kada sam sve obišao, ponovno sam se vratio i dobio poruku da sada može napustiti ovaj planet jer je ispričala svoju priču. Vidio sam kako odlazi.
U muzeju su mi još dvije škrinje pokazale nešto iz svoje povijesti. Jedna, iz 16. stoljeća, čuvala je vrlo vrijedan i bogato ukrašen križ.
Škrinja iz 18. stoljeća pokazala mi je kako se vozila olujnim morem do svog vlasnika koji je imao okruglu crvenu kapu i malu urednu bradu.
I još mi je figurica iz etruščanskog doba, nazvana „Dama iz Čikata“, pokazala svoga tvorca. Bio je neuredan, obučen u kožu, duge i prljave kose i brade. To je bio posljednji kontakt s predmetima iz muzeja.
U nedjelju prijepodne, meditirao sam na plaži. Kad ulazim u ovu meditaciju, silazim niz stepenice i prolazim kroz tunel u svjetlost. Ovaj puta je stepenište bilo puno duže i strmije, a tunel uži i duži. Osjetio sam jedinstvo s Bogom, Kreacijom, osjetio sam da sam dio stabla, mora, planeta... Obasjala me svijetla, nježna azurna svjetlost. Osjećaj blaženstva, ljubavi, sreće i radosti me preplavio. Ovaj opis nije ni blizu onome što sam osjetio, ne može se opisati riječima. Ovo treba doživjeti da bi se shvatilo.
Tijekom dana sam dva puta pokušao stupiti u kontakt s dupinima, ali nisam uspio.
U ponedjeljak sam krenuo kući trajektom i ponovo sam dalekozorom tražio dupine, ali nije bilo vizualnog kontakta. Samo sam dobio poruku da se mladi dupin igra, a majka ga čuva. Ostatak skupine je bio u potrazi za hranom.
Znam da sve ovo zvuči nevjerovatno, ali svi imamo predispozicije da na ovakav način komuniciramo.
Moja primarna misija, zbog koje sam i išao na more, bila je vizualni kontakt s dupinima. Ali, s obzirom da svi znamo da se ništa ne događa slučajno, očito me sinkronicitet doveo na Mali Lošinj i zbog svih ovih drugih događaja
Kasnije, tijekom meditacije na plaži, sam stupio u kontakt s morem koje je bolesno od zagađenja, osjetio sam njegovu bol. Dvoumilo se da li da nam oprosti (nama kao ljudskoj vrsti), jer smo ga mi zagadili. Doživio sam vjetar kao živo biće koje je skakutalo po meni i igralo se. Onda se pojavio manji vjetrić koji se pridružio igri, ali ga je ovaj veći vjetar izgurao.
U utorak sam uspostavio kontakt sa skupinom od 6-7 dupina. Bili su radosni, sretni, razigrani i iskakali su iz mora. Kontakt je trajao kratko i dobio sam poruku da je dosta i da će kontakt trajati duže kada oni budu htjeli i koliko oni budu htijeli.
Na plaži, kraj mjesta na kojem sam sjedio, neko se stablo nagnulo i počelo se sušiti. Osjetio sam bol, tugu i nezadovoljstvo stabla. Ispod njega se nalazila stijena koja mu nije dozvoljavala da širi svoje korijenje pa se nakrivilo i počelo sušiti. Kasnije, tijekom meditacije, uspostavio sam kontakt s majkom Zemljom i oko mene se otvorila kao nekakva njena čakra promjera 10-12 metara. To je izgledalo kao prstenje naizmjenično bijele i smeđe boje. Poslije sam se okupao i stao uz sam rub mora da se osušim. Iz zemlje je u moje noge ulazila energija i prolazila kroz cijelo moje tijelo.
U srijedu nisam pokušavao stupiti u kontakt s dupinima, s obzirom na poruku koju sam dobio od njih. U meditaciji za otvaranje trećeg oka, prikazivale su mi se životinje, naizmjenično. Delfin, kit, morski pas, orka i još neke ribe. Jedna mi je izgledala kao da je iz pradavnog doba.
Poslije sam bio u muzeju Apoksiomen. Kad sam ugledao brončanu statuu Apoksiomena mladog atlete iz Antičkog razdoblja, osjetio sam energiju i ruke su mi se počele same širiti kao i uvijek kad me „pukne“ energija. Malo kasnije sam osjetio ogromnu snagu, snagu osobe spremne za najteže fizičke napore, snagu velikog ratnika, snagu nepobjedivog čovjeka.
U četvrtak sam otišao u institut Plavi svijet i tamo sam vidio sliku pretka dupina. Izgledao je kao životinja koju sam vidio u meditaciji.
Poslije sam otišao u muzej „Kula“ i neki predmeti su mi ispričali svoju priču. S nekim predmetima nisam uopće mogao uspostaviti kontakt. Tamo je bio stari klavir. Vidio sam starijeg ćelavog čovjeka koji sa velikim žarom svira klavir i njiše se lijevo-desno. Zaista je uživao svirajući taj klavir.
Zatim je stara škrinja, koja je služila za odlaganje alata za izgradnju brodova, poslala energiju nezadovoljnih, ljutih, slabo plaćenih radnika koji su gradili brodove.
Stara puška mi je pokazala kako čovjek puca iz nje na brod s vrha kule, ali je on pogođen iz druge puške s tog broda u lijevo rame.
Mač, koji je u vitrini s puškom, prikazao mi se krvav, jer je zadao više uboda u trbuh nepoznatoj osobi.
Sablja koja je bila sama u vitrini, nije služila za pravu borbu. Dva su se mladića iz šale borila i u toj borbi je sablja probila odoru mladića ispod desnog pazuha.Toj sablji je to bila jedina borba.
Na kraju sam vidio jednu amforu koja je cijela stajala u stalku. Ona mi je pokazala da je u njoj bilo ulje i bila je začepljena čepom koji je bio omotan utkaninu (čep je izgledao kao da je od drveta). Pokazala mi je kako tone i razbija se. Nije mi bilo jasno kako to kad je cijela. Prišao sam bliže i vidio da je bila razbijena, ali je ponovo sastavljena.
Poslije podne, dok sam ležao na plaži i pisao na računalo svoje doživljaje i iskustva, osjetio sam da dupin želi uspostaviti kontakt. Bio je to veliki i snažni alfa-mužjak koji mi je htio pokazati da je on vođa skupine i da on odlučuje o svemu. Brzo je plivao i iskakao iz mora i ponovo mi dao do znanja da on odlučuje o svemu i o tome da li će i kada kontaktirati. Odlučio mi je pokazati kako love ribu. Manje jato riba se okupilo kao u nekakav valjak, a dupini su napadali iz raznih smjerova. Mužjak je uhvatio ribu i iskočio s njom iz mora, a onda ju je žvakao. Iskočio je nekoliko puta i kontakt je nestao. Za sada mi je odlučio pokazati toliko. Drago mi je da sam poštovao njihovu volju i nisam svojevoljno pokušavao uspostaviti kontakt.
U petak 13.7., sam odlučio da u subotu idem na krstarenje do Suska, brodom „Pirat“ i uspostavim vizualni kontakt s dupinima. Tada sam osjetio neizmjernu, bezgraničnu ljubav i poruku mladog dupina da mu je drago što ćemo se sutra vidjeti. Onda sam vidio bijelu svjetlost. Ne postoje riječi kojima bi se ovaj osjećaj mogao opisati. Vidio sam dva dupina kako iskaču iz mora i vrte se u krug nekoliko puta. Poslije toga mi se ponovo prikazao mladi dupin iz kojega je zračila radost i sreća.
Poslijepodne dok sam meditirao na otvaranje trećeg oka mi se prikazala kornjača i još neke nepoznate ribe, naizmjenično. Odjednom su se počeli prikazivati veliki kameni totemi, jedan za drugim. Izgledali su kao da su iz nekog starog doba Atlantide ili Lemurije. Osjetio sam vrtlog energije iznad sebe, poput čakre. Ponovo su se počele nizati slike. Najprije lice dupina,zatim lav, gepard, tele, krava pa opet mladi dupin.
Navečer sam otišao u muzej u palači Fritzi. Tema izložbe je bila medicina antičkog doba. Ponovno s nekim predmetima nisam mogao uspostaviti kontakt, ali neki su mi ispričali svoju priču. Stanem ispred predmeta, zažmirim i predmet mi prikaže svoju priču.
Prvi su mi pokazali priču novčići iz drugog stoljeća. Mislim da je to bio onaj najveći novčić u sredini. Vidio sam kako ide iz ruke u ruku više puta, kako neki čovjek trči kroz gradske zidine i kako mu odsijecaju desnu ruku. Ostao sam zatečen prizorom i shvatio da je nekada kazna za lopove bila odsijecanje ruke.
Iznad je stajala statua Herakla, iscjelitelja iz 1. stoljeća. Vidio sam kako širi ruke oko pacijenta kao lepezu za zaštitu. Krenuo sam dalje, ali me pozvao da se vratim. Vratio sam se i osjetio kako iscjeljujuća energija ulazi u mene.
U drugoj vitrini ležale su britve iz 1.-2. stoljeća. Vidio sam kako liječnik vrši operaciju desne dojke britvom, a škare su mi pokazale kako vrše resekciju velike izrasline na glavi.
Vidio sam i male žlice iz 3.-4. stoljeća. Pokazale su mi kako netko stavlja lijek (to je više ličilo na čaj) u malu platnenu vrećicu i jahača koji to odnosi do jedne kuće gdje je vrećicu bacio kroz prozor. U kući je netko uhvatio vrećicu. Lice nisam vidio nego sam ruke kako hvataju vrećicu.
Nažalost, tada se muzej zatvarao i ja sam morao izaći. Dogovorio sam da sutra nastavim, s obzirom da sam želio još dosta toga pogledati.
U subotu sam išao na izlet na obližnji otok Susak brodom „Pirat“. Za mene je to bila potraga za dupinima, a ne izlet kao za sve ostale. Na brodu nas je bilo oko četrdeset. Isplovili smo nešto poslije 10 sati. Nakon desetak minuta pokušao sam uspostaviti kontakt, ali se nije ništa dogodilo. Tražio sam dalekozorom na sve strane, ali nisam nigdje vidio dupine. Oko 10:40, kontaktirao me je mladi dupin koji je htio krenuti prema meni, ali mu onaj alfa-mužjak nije dozvolio. Mladi dupin je navaljivao, ali je mužjak ponovno dao do znanja da on odlučuje o tome. Mladi dupin je postao jako tužan, osjetio sam njegovu tugu. Poslao sam mu ljubav, radost i poruku da on zaslužuje biti sretan. Bilo mu je krivo što ne može doći do mene, jer mi je jučer obećao. Poslao sam mu poruku da nije važno ako se ne vidimo i da on tu ništa ne može učiniti. Malo kasnije je ponovo postao razigran i kontakt je prestao. Očito je da dupini imaju dušu i karakter. Nakon dvadesetak minuta, ponovno sam uspostavio kontakt i on je opet bio sretan i razigran kao malo dijete. Odmah nakon njega, vidio sam veliku ribu kako se bori. Netko ju je uhvatio na udicu i pokušavala se osloboditi.
Prije nego što smo krenuli natrag sa Suska, kroz meditaciju sam ponovno vidio mladog dupina kako se sretno igra. Poslije njega mi se prikazala piramida, koja se najprije izdužila i potom se još produžila u obliku slova L.
Nakon povratka u Lošinj, otišao sam u muzej i nastavio dalje razgledavati izložene predmete.
U jednoj vitrini je bio tuljac za medicinske instrumente. Vidio sam kako ga liječnik stavlja u platnenu torbu, koju stavlja na lijevo rame i odlazi u kućnu posjetu. Liječnik je imao smeđu bradu, ne preveliku, malo dužu kosu i bio je nasmijan.
Pokraj tuljca ležali su noževi. Vidio sam čovjeka koji je ispod desnog oka imao crno-smeđu tvorbu i polukružni pokret noža oko te tvorbe.
Tu je bio i komad pile koja se koristila za amputaciju. Pila mi je pokazala čovjeka od tridesetak godina. Izgledao je vrlo uredno, bez brade. Desna noga muje bila amputirana u koljenu, a prilikom amputacije lijeve potkoljenice (negdje na sredini) pila se slomila.
Ovi instrumenti potječu iz 1.-3. stoljeća.
U sljedećoj vitrini su bile vodovodne cijevi iz 1.-4. stoljeća. Vidio sam kako cijev presušuje, onda jako curi voda, pa presuši i onda ponovo krene teći s blatom i opet čista voda. Tako nekoliko puta.
Na drugom katu vidio sam škrinju iz 17. Stoljeća. Pokazala mi je kako dama slaže svoje haljine u nju.
Tu je bio i portret mlade Venecijanke koja se udaje. Zvala me 5-6 puta da se vratim do nje i svaki put bi mi dala neku informaciju. Pisalo je da je portret nastao oko 1660. godine, ali ja sam dobio informaciju da je to bila 1671. godina. Djevojka je bila jako tužna. Potjecala je iz bogate trgovačke obitelji u Veneciji, a otac je naredio da se mora udati iz koristi. Velika tuga je isijavala iz slike. Umrla je od tuge 1688. godine. Na kraju, kada sam sve obišao, ponovno sam se vratio i dobio poruku da sada može napustiti ovaj planet jer je ispričala svoju priču. Vidio sam kako odlazi.
U muzeju su mi još dvije škrinje pokazale nešto iz svoje povijesti. Jedna, iz 16. stoljeća, čuvala je vrlo vrijedan i bogato ukrašen križ.
Škrinja iz 18. stoljeća pokazala mi je kako se vozila olujnim morem do svog vlasnika koji je imao okruglu crvenu kapu i malu urednu bradu.
I još mi je figurica iz etruščanskog doba, nazvana „Dama iz Čikata“, pokazala svoga tvorca. Bio je neuredan, obučen u kožu, duge i prljave kose i brade. To je bio posljednji kontakt s predmetima iz muzeja.
U nedjelju prijepodne, meditirao sam na plaži. Kad ulazim u ovu meditaciju, silazim niz stepenice i prolazim kroz tunel u svjetlost. Ovaj puta je stepenište bilo puno duže i strmije, a tunel uži i duži. Osjetio sam jedinstvo s Bogom, Kreacijom, osjetio sam da sam dio stabla, mora, planeta... Obasjala me svijetla, nježna azurna svjetlost. Osjećaj blaženstva, ljubavi, sreće i radosti me preplavio. Ovaj opis nije ni blizu onome što sam osjetio, ne može se opisati riječima. Ovo treba doživjeti da bi se shvatilo.
Tijekom dana sam dva puta pokušao stupiti u kontakt s dupinima, ali nisam uspio.
U ponedjeljak sam krenuo kući trajektom i ponovo sam dalekozorom tražio dupine, ali nije bilo vizualnog kontakta. Samo sam dobio poruku da se mladi dupin igra, a majka ga čuva. Ostatak skupine je bio u potrazi za hranom.
Znam da sve ovo zvuči nevjerovatno, ali svi imamo predispozicije da na ovakav način komuniciramo.
Moja primarna misija, zbog koje sam i išao na more, bila je vizualni kontakt s dupinima. Ali, s obzirom da svi znamo da se ništa ne događa slučajno, očito me sinkronicitet doveo na Mali Lošinj i zbog svih ovih drugih događaja