- Joined
- Friday 11.06.2021
- Messages
- 269
Danas dok sam setao naletio sam na jednu poznanicu.
Kako to biva, nije nista slucajno, zar ne? Trebao sam naici na nju, ali zbog cega tocno zapravo i ne znam. Vjerojatno je susret koristio i njoj i meni, a vjerojatno i jos nekim drugima. Mozda cak i Vama koji cete procitati ovaj tekst koji upravo sada pisem.
Pocela mi je pricati o tim nekim stvarima koje ona sada radi, zapravo i nije ni toliko bitno sto to ona radi, koje su to stvari. Ono sto sam zapazio je bilo to da nisam mogao doci do rijeci, da podijelim sto ja mislim na tu temu.
Prvo sto sam shvatio je bilo da trebam sutjeti, jer govoriti nisam mogao. Tj. mogao sam, ali je to onda izgledalo kao zborno pjevanje. Pa sam usutio.
Poslije sam shvatio i da problem (barem jedan od problema) nije u njoj, vec u meni. Zasto bih ja trebao nekome govoriti o vlastitim iskustvima? Ocito da je zena u svojem svijetu i zeli ga podijeliti s drugima. I to sve u najboljoj namjeri, da se razumijemo. Zasto ne bih saslusao i saznao kakav je njen svijet? Zar bi meni koristilo da ju upoznam s mojim svijetom i time kako ja gledam na stvari? Da li bi to pomoglo njoj, kada ona ocito ne moze cuti druge, vec moze samo podijeliti svoja iskustva?
A i iz moje perspektive, sto ako ono sto ona govori jeste znacajno za mene? Sto ako je u tome sto ce ona reci nesto sto je za mene novo i bitno? Ili mi barem pomaze nesto bolje objasniti, malo popraviti razumijevanje te teme.
I tako, razmisljajuci o tome nasem susretu shvatio sam da je jedna od vaznijih lekcija da se nekada trebamo prepustiti slusanju i pokusavanju shvacanja sto nam drugi govore. U jako puno situacija mozda i necemo cuti nista sto ima neku pravu vrijednost i korist za nas, ali nikada ne znamo. Na kraju krajeva, nisam ja najpametniji na svijetu, treba slusati druge, tko zna kakvog se sve blaga moze naci u pricama drugih.
A i dobro se nadovezalo na moja razmisljanja koja sam imao dok sam slusao predstavu "Pizza s Kresom" jucer. Jer mi je bilo pomalo dosadno, misli su lutale. Pa sam se onda u nekom trenutku "mentalno osamario" i skoncentrirao se na slusanje predstave, iako je bilo dosadno i nezanimljivo.
Svakako i da se moze napisati tema na forumu o tome. Valjda sam dobro shvatio i tu poruku da vise slusam druge?
Kako to biva, nije nista slucajno, zar ne? Trebao sam naici na nju, ali zbog cega tocno zapravo i ne znam. Vjerojatno je susret koristio i njoj i meni, a vjerojatno i jos nekim drugima. Mozda cak i Vama koji cete procitati ovaj tekst koji upravo sada pisem.
Pocela mi je pricati o tim nekim stvarima koje ona sada radi, zapravo i nije ni toliko bitno sto to ona radi, koje su to stvari. Ono sto sam zapazio je bilo to da nisam mogao doci do rijeci, da podijelim sto ja mislim na tu temu.
Prvo sto sam shvatio je bilo da trebam sutjeti, jer govoriti nisam mogao. Tj. mogao sam, ali je to onda izgledalo kao zborno pjevanje. Pa sam usutio.
Poslije sam shvatio i da problem (barem jedan od problema) nije u njoj, vec u meni. Zasto bih ja trebao nekome govoriti o vlastitim iskustvima? Ocito da je zena u svojem svijetu i zeli ga podijeliti s drugima. I to sve u najboljoj namjeri, da se razumijemo. Zasto ne bih saslusao i saznao kakav je njen svijet? Zar bi meni koristilo da ju upoznam s mojim svijetom i time kako ja gledam na stvari? Da li bi to pomoglo njoj, kada ona ocito ne moze cuti druge, vec moze samo podijeliti svoja iskustva?
A i iz moje perspektive, sto ako ono sto ona govori jeste znacajno za mene? Sto ako je u tome sto ce ona reci nesto sto je za mene novo i bitno? Ili mi barem pomaze nesto bolje objasniti, malo popraviti razumijevanje te teme.
I tako, razmisljajuci o tome nasem susretu shvatio sam da je jedna od vaznijih lekcija da se nekada trebamo prepustiti slusanju i pokusavanju shvacanja sto nam drugi govore. U jako puno situacija mozda i necemo cuti nista sto ima neku pravu vrijednost i korist za nas, ali nikada ne znamo. Na kraju krajeva, nisam ja najpametniji na svijetu, treba slusati druge, tko zna kakvog se sve blaga moze naci u pricama drugih.
A i dobro se nadovezalo na moja razmisljanja koja sam imao dok sam slusao predstavu "Pizza s Kresom" jucer. Jer mi je bilo pomalo dosadno, misli su lutale. Pa sam se onda u nekom trenutku "mentalno osamario" i skoncentrirao se na slusanje predstave, iako je bilo dosadno i nezanimljivo.
Svakako i da se moze napisati tema na forumu o tome. Valjda sam dobro shvatio i tu poruku da vise slusam druge?