mia
Active member
- Joined
- Sunday 05.09.2021
- Messages
- 62
U vašem društvu vi ste inzistirali na tome da oni koji rode djecu budu odgovorni i za podizanje djece, a rezultat je taj da ste ne samo jako otežali proces roditeljstva, nego ste iskrivili mnoge energije koje okružuju seksualni akt.
Mnoga ljudska bića primijetila su da većina ljudi nisu istinski sposobni podizati djecu u vrijeme kad su sposobni da ih imaju. Kad su to otkrili, ljudi su smislili sasvim pogrešna rješenja.
Umjesto da mlađim ljudima omoguće da uživaju u seksu i, ako proizvedu djecu, da tu djecu podižu stariji, vi mladim ljudima govorite da se ne upuštaju u seks dok nisu spremni preuzeti odgovornost za podizanje djece. Rekli ste im da je „loše“ da imaju seksualna iskustva prije tog vremena i stoga ste stvorili tabu oko onoga što je trebalo biti jedna od najradosnijih proslava života.
Naravno, to je tabu na koji će potomci obratiti malo pažnje – iz dobrog razloga: potpuno je neprirodno poslušati ga.
Ljudska bića žele se sparivati čim osjete unutarnji signal koji kaže da su spremna za to. To je ljudska priroda.
Ipak njihova misao o njihovoj vlastitoj prirodi suočavat će se više s onim što ste im rekli vi kao roditelji, nego s onim što oni u sebi osjećaju. Vaša djeca se ugledaju u vas da im kažete u čemu se sastoji život.
Tako kad oni osjete prve poticaje da iz prikrajka vire jedni u druge i da se nevino igraju jedni s drugima, da istražuju „razlike“ među sobom, oni će pogledati u vas, očekujući signale u vezi s time. Je li taj dio njihove ljudske prirode „dobar“? Je li „loš“? Je li im on odobren? Treba li biti prigušen? Potisnut? Obeshrabren?
Primijećeno je da je ono što su mnogi roditelji svojim potomcima rekli o tome dijelu njihove ljudske prirode, imalo svoj izvor u raznim stvarima: u onome što je njima bilo rečeno; u onome što im kaže religija; što misli njihovo društvo – u svemu osim u prirodnom redu stvari.
U prirodnom redu stvari vaše vrste seksualnost propupa u dobi između devet i četrnaest godina. Tako počinje trka protiv vremena – djeca jure prema najpunijem oslobađanju svoje vlastite radosne seksualne energije, a roditelji jure da ih zaustave.
Roditelji trebaju svu pomoć i sve vrste savezništva koja mogu pronaći u toj borbi jer oni traže od svojih potomaka da ne učine nešto što je, po svemu, dio njihove prirode.
Tako su odrasli izmislili sve vrste obiteljskih, kulturnih, vjerskih, društvenih i gospodarskih pritisaka, ograničenja i zabrana da bi opravdali svoje neprirodne zahtjeve koje postavljaju svojim potomcima. Djecu tako odgajaju da prihvate kako je njihova vlastita seksualnost neprirodna. Kako nešto što je prirodno može biti toliko posramljeno, uvijek sprečavano, kontrolirano, držano podalje, zauzdano i negirano?
Ja mislim da tu malo pretjeruješ.
Stvarno? Što misliš kakav je učinak na petogodišnje dijete kad roditelji ne žele čak ni upotrijebiti pravi naziv za spolne organe? Što djetetu time govore o razini svoje nelagode zbog njih? Imate tako mnogo negativne „prtljage“ prikvačene stvarnim nazivima tih dijelova tijela, pa jedva da i možete upotrijebiti te riječi u običnom razgovoru.
U najmlađoj dobi djeca ne znaju zašto se roditelji tako osjećaju, nego imaju često neizbrisivi utisak, da određeni dijelovi tijela „nisu u redu“. I da je sve ono što je s tim u vezi nelagodno – a možda i „loše“.
Kako djeca rastu i postaju mladež, mogu shvatiti da to nije istina, ali im se onda jasno ispriča sve o vezi između trudnoće i seksualnosti, i o tome kako će morati podizati djecu koju stvore, i onda oni imaju novi razlog da osjećaju kako je seksualno istraživanje „loše“ – i krug je zatvoren.
To je u vašem društvu stvorilo zbrku i ne malo pustošenje – što je uvijek rezultat kad se zbijaju šale s prirodom.
Stvorili ste seksualnu nelagodu, potiskivanje i stid, što je dovelo do seksualne zakočenosti, nedjelotvornosti i nasilja. Ljudsko biće je ljutito jer zna da ne bi trebalo osjećati stid zbog nečega što pruža takvu ugodu – a ipak osjeća sram i krivnju.
Prvo, čovjek postaje ljut zbog sama sebe zato što mu ugodu čini nešto što se smatra „lošim“.
Onda kad konačno shvate da su bili nasamareni – da se seksualnost smatra divnim, časnim, veličanstvenim dijelom ljudskog iskustva – oni postaju ljuti na druge: na roditelje zbog toga što su ih sputavali, na religiju zbog toga što ih je posramljivala, na članove suprotnog spola što su ih izazivali, na cijelo društvo zato što ih je kontroliralo. I na kraju postaju ljuti na same sebe zbog toga što su dopustili da ih sve to koči, inhibira.
Veliki dio te potisnute ljutnje usmjeren je na stvaranje iskrivljenih i pogrešnih moralnih vrijednosti u društvu u kojem ti sada živiš, društvu koje spomenicima, bistama, filmovima, slikama i tv programima slavi i glorificira neke od najružnijih činova nasilja koji su se dogodili u svijetu, ali skriva – ili što je još gore ponižava – neke od najljepših činova ljubavi u svijetu.
A sve je to proizašlo iz jedne misli: da oni koji rađaju djecu sami snose i odgovornost za njihovo podizanje.
Ako oni nisu odgovorni za njihovo podizanje, tko je?
Cijela zajednica. S posebnim naglaskom na starije. U najnaprednijim rasama i društvima, stariji podižu potomke, hrane ih, podučavaju, prenose im mudrost, učenja i tradicije svoje vrste. U društvima u kojima se stvaranje potomaka u mladoj dobi ne smatra „pogrešnim“ – jer ih odgajaju stariji pripadnici plemena, pa tamo, stoga, ne postoji osjećaj velike odgovornosti i opterećenja – seksualno nasilje je nešto za što oni nisu uopće čuli, a isto tako ni za silovanje, nastranosti i socijalno-seksualne disfunkcije.
Nije samo roditeljstvo kod vas ustrojeno po nedjelotvornom modelu, nego vaš cijeli način života. Udaljili ste se jedni od drugih. Razorili ste obitelji, rastočili svoje male zajednice radi golemih gradova. U tim golemim gradovima ima više ljudi, ali manje „plemena“, grupa ili klanova čiji članovi svoje odgovornosti vide kao odgovornost za sve. Tako, ustvari, vi nemate starijih. Još gore od toga što nemate starijih članova zajednice pri ruci, jest to što ste ih odgurnuli u stranu. Marginalizirali ste ih. Oduzeli im moć. Čak ih i prezreli. Neki članovi tvoga društva čak i preziru starije ljude koji su među vama, tvrdeći da oni na neki način parazitiraju u društvu, da traže povlastice koje mladi moraju plaćati sve većim izdavanjima iz svoga dohotka.
To je istina. Neki sociolozi predviđaju rat generacija, u kojemu će se starije ljude kriviti za to da sve više traže, dok istovremeno sve manje pridonose.
Ali, vaši stariji građani ne pridonose zbog toga što im to niste dopustili. Tražili ste od njih da odu u mirovinu u vrijeme kad bi poduzećima mogli donijeti korist, kao i to da se povuku iz aktivnijeg, svrhovitijeg sudjelovanja u životu baš onda kad bi njihovo sudjelovanje moglo donijeti neki doprinos.
Ne samo u roditeljstvu, nego u politici i gospodarstvu, vi ste postali društvo obožavatelja mladosti i ponizitelja starosti. Postali ste društvo sačinjeno od pojedinaca umjesto od grupa.
Kako ste individualizirali i pomladili svoje društvo, izgubili ste mnogo njegova bogatstva i resursa. Sada previše vas živi u emocionalnom i psihološkom siromaštvu i praznini.
Postoji li ikakav način da prekinemo taj krug?
Prvo priznaj i prihvati da je to stvarno. Toliki među vama žive u nijekanju, mnogi se pretvaraju da ono što je tako nije tako. Lažete samima sebi i ne želite čuti istinu, a kamo li je izreći.
Došlo je vrijeme za kazivanje istine, čiste i jednostavne. Istina je često neugodna. Ona je utješna samo onima koji je ne žele ignorirati. Tada istina postaje inspirativna, a ne samo utješna.
Postoji jedan dobar razlog za optimizam. Primjećujem da se stvari počinju mijenjati. U posljednje vrijeme u tvojoj se vrsti veći naglasak stavlja na stvaranje zajednica i na izgradnju proširenih obitelji. I sve više počinjete poštovati svoje starije , pridajući njihovu životu vrijednost i značenje. To je veliki korak, tako se stvari „okreću“.
Te promjene ne možete obaviti u jednom danu, ne možete promijeniti cijeli način vašeg roditeljstva. Možete izmijeniti svoju budućnost korak po korak. Čitanje ove knjige jedan je od tih koraka...
Izvor: Neale Donald Walsch, Razgovori s Bogom, knjiga 3
Mnoga ljudska bića primijetila su da većina ljudi nisu istinski sposobni podizati djecu u vrijeme kad su sposobni da ih imaju. Kad su to otkrili, ljudi su smislili sasvim pogrešna rješenja.
Umjesto da mlađim ljudima omoguće da uživaju u seksu i, ako proizvedu djecu, da tu djecu podižu stariji, vi mladim ljudima govorite da se ne upuštaju u seks dok nisu spremni preuzeti odgovornost za podizanje djece. Rekli ste im da je „loše“ da imaju seksualna iskustva prije tog vremena i stoga ste stvorili tabu oko onoga što je trebalo biti jedna od najradosnijih proslava života.
Naravno, to je tabu na koji će potomci obratiti malo pažnje – iz dobrog razloga: potpuno je neprirodno poslušati ga.
Ljudska bića žele se sparivati čim osjete unutarnji signal koji kaže da su spremna za to. To je ljudska priroda.
Ipak njihova misao o njihovoj vlastitoj prirodi suočavat će se više s onim što ste im rekli vi kao roditelji, nego s onim što oni u sebi osjećaju. Vaša djeca se ugledaju u vas da im kažete u čemu se sastoji život.
Tako kad oni osjete prve poticaje da iz prikrajka vire jedni u druge i da se nevino igraju jedni s drugima, da istražuju „razlike“ među sobom, oni će pogledati u vas, očekujući signale u vezi s time. Je li taj dio njihove ljudske prirode „dobar“? Je li „loš“? Je li im on odobren? Treba li biti prigušen? Potisnut? Obeshrabren?
Primijećeno je da je ono što su mnogi roditelji svojim potomcima rekli o tome dijelu njihove ljudske prirode, imalo svoj izvor u raznim stvarima: u onome što je njima bilo rečeno; u onome što im kaže religija; što misli njihovo društvo – u svemu osim u prirodnom redu stvari.
U prirodnom redu stvari vaše vrste seksualnost propupa u dobi između devet i četrnaest godina. Tako počinje trka protiv vremena – djeca jure prema najpunijem oslobađanju svoje vlastite radosne seksualne energije, a roditelji jure da ih zaustave.
Roditelji trebaju svu pomoć i sve vrste savezništva koja mogu pronaći u toj borbi jer oni traže od svojih potomaka da ne učine nešto što je, po svemu, dio njihove prirode.
Tako su odrasli izmislili sve vrste obiteljskih, kulturnih, vjerskih, društvenih i gospodarskih pritisaka, ograničenja i zabrana da bi opravdali svoje neprirodne zahtjeve koje postavljaju svojim potomcima. Djecu tako odgajaju da prihvate kako je njihova vlastita seksualnost neprirodna. Kako nešto što je prirodno može biti toliko posramljeno, uvijek sprečavano, kontrolirano, držano podalje, zauzdano i negirano?
Ja mislim da tu malo pretjeruješ.
Stvarno? Što misliš kakav je učinak na petogodišnje dijete kad roditelji ne žele čak ni upotrijebiti pravi naziv za spolne organe? Što djetetu time govore o razini svoje nelagode zbog njih? Imate tako mnogo negativne „prtljage“ prikvačene stvarnim nazivima tih dijelova tijela, pa jedva da i možete upotrijebiti te riječi u običnom razgovoru.
U najmlađoj dobi djeca ne znaju zašto se roditelji tako osjećaju, nego imaju često neizbrisivi utisak, da određeni dijelovi tijela „nisu u redu“. I da je sve ono što je s tim u vezi nelagodno – a možda i „loše“.
Kako djeca rastu i postaju mladež, mogu shvatiti da to nije istina, ali im se onda jasno ispriča sve o vezi između trudnoće i seksualnosti, i o tome kako će morati podizati djecu koju stvore, i onda oni imaju novi razlog da osjećaju kako je seksualno istraživanje „loše“ – i krug je zatvoren.
To je u vašem društvu stvorilo zbrku i ne malo pustošenje – što je uvijek rezultat kad se zbijaju šale s prirodom.
Stvorili ste seksualnu nelagodu, potiskivanje i stid, što je dovelo do seksualne zakočenosti, nedjelotvornosti i nasilja. Ljudsko biće je ljutito jer zna da ne bi trebalo osjećati stid zbog nečega što pruža takvu ugodu – a ipak osjeća sram i krivnju.
Prvo, čovjek postaje ljut zbog sama sebe zato što mu ugodu čini nešto što se smatra „lošim“.
Onda kad konačno shvate da su bili nasamareni – da se seksualnost smatra divnim, časnim, veličanstvenim dijelom ljudskog iskustva – oni postaju ljuti na druge: na roditelje zbog toga što su ih sputavali, na religiju zbog toga što ih je posramljivala, na članove suprotnog spola što su ih izazivali, na cijelo društvo zato što ih je kontroliralo. I na kraju postaju ljuti na same sebe zbog toga što su dopustili da ih sve to koči, inhibira.
Veliki dio te potisnute ljutnje usmjeren je na stvaranje iskrivljenih i pogrešnih moralnih vrijednosti u društvu u kojem ti sada živiš, društvu koje spomenicima, bistama, filmovima, slikama i tv programima slavi i glorificira neke od najružnijih činova nasilja koji su se dogodili u svijetu, ali skriva – ili što je još gore ponižava – neke od najljepših činova ljubavi u svijetu.
A sve je to proizašlo iz jedne misli: da oni koji rađaju djecu sami snose i odgovornost za njihovo podizanje.
Ako oni nisu odgovorni za njihovo podizanje, tko je?
Cijela zajednica. S posebnim naglaskom na starije. U najnaprednijim rasama i društvima, stariji podižu potomke, hrane ih, podučavaju, prenose im mudrost, učenja i tradicije svoje vrste. U društvima u kojima se stvaranje potomaka u mladoj dobi ne smatra „pogrešnim“ – jer ih odgajaju stariji pripadnici plemena, pa tamo, stoga, ne postoji osjećaj velike odgovornosti i opterećenja – seksualno nasilje je nešto za što oni nisu uopće čuli, a isto tako ni za silovanje, nastranosti i socijalno-seksualne disfunkcije.
Nije samo roditeljstvo kod vas ustrojeno po nedjelotvornom modelu, nego vaš cijeli način života. Udaljili ste se jedni od drugih. Razorili ste obitelji, rastočili svoje male zajednice radi golemih gradova. U tim golemim gradovima ima više ljudi, ali manje „plemena“, grupa ili klanova čiji članovi svoje odgovornosti vide kao odgovornost za sve. Tako, ustvari, vi nemate starijih. Još gore od toga što nemate starijih članova zajednice pri ruci, jest to što ste ih odgurnuli u stranu. Marginalizirali ste ih. Oduzeli im moć. Čak ih i prezreli. Neki članovi tvoga društva čak i preziru starije ljude koji su među vama, tvrdeći da oni na neki način parazitiraju u društvu, da traže povlastice koje mladi moraju plaćati sve većim izdavanjima iz svoga dohotka.
To je istina. Neki sociolozi predviđaju rat generacija, u kojemu će se starije ljude kriviti za to da sve više traže, dok istovremeno sve manje pridonose.
Ali, vaši stariji građani ne pridonose zbog toga što im to niste dopustili. Tražili ste od njih da odu u mirovinu u vrijeme kad bi poduzećima mogli donijeti korist, kao i to da se povuku iz aktivnijeg, svrhovitijeg sudjelovanja u životu baš onda kad bi njihovo sudjelovanje moglo donijeti neki doprinos.
Ne samo u roditeljstvu, nego u politici i gospodarstvu, vi ste postali društvo obožavatelja mladosti i ponizitelja starosti. Postali ste društvo sačinjeno od pojedinaca umjesto od grupa.
Kako ste individualizirali i pomladili svoje društvo, izgubili ste mnogo njegova bogatstva i resursa. Sada previše vas živi u emocionalnom i psihološkom siromaštvu i praznini.
Postoji li ikakav način da prekinemo taj krug?
Prvo priznaj i prihvati da je to stvarno. Toliki među vama žive u nijekanju, mnogi se pretvaraju da ono što je tako nije tako. Lažete samima sebi i ne želite čuti istinu, a kamo li je izreći.
Došlo je vrijeme za kazivanje istine, čiste i jednostavne. Istina je često neugodna. Ona je utješna samo onima koji je ne žele ignorirati. Tada istina postaje inspirativna, a ne samo utješna.
Postoji jedan dobar razlog za optimizam. Primjećujem da se stvari počinju mijenjati. U posljednje vrijeme u tvojoj se vrsti veći naglasak stavlja na stvaranje zajednica i na izgradnju proširenih obitelji. I sve više počinjete poštovati svoje starije , pridajući njihovu životu vrijednost i značenje. To je veliki korak, tako se stvari „okreću“.
Te promjene ne možete obaviti u jednom danu, ne možete promijeniti cijeli način vašeg roditeljstva. Možete izmijeniti svoju budućnost korak po korak. Čitanje ove knjige jedan je od tih koraka...
Izvor: Neale Donald Walsch, Razgovori s Bogom, knjiga 3