- Joined
- Friday 11.06.2021
- Messages
- 269
Zaista teska tema i vec jedno duze vrijeme se bavim njome, o cemu sam pisao ovdje. I dosao sam do nekih spoznaja, od kojih je mozda najvaznija, nije nimalo lako spoznati tko sam ja. 
I naravno, tu ne pricamo o meni kao jedinki, pojedincu, vec o tome tko smo svi mi. Mozda ovdje radim izrazito pogresnu pretpostavku kada mislim da spoznajuci nesto o sebi mogu spoznati nesto o svima drugima, ali eto, radim je i ovaj tekst podrazumijeva da iako mozda nismo isti, da imamo barem neke slicnosti.
Sto sam to do sada shvatio?
Pa, prvo sto sam shvatio je da su te neke stvari stalno varljive, mijenjaju se, svaka meditacija, osjecaj, pa i spoznaja (ili mozda bolje receno, nivo spoznaje) se mijenja iz dana u dan, nista nije bas potpuno jednako. No, neke stvari imaju i neku vrstu konstantnosti.
Ja (valjda i svi mi) imamo neke "komponente", dijelove, nivoe, dimenzije, ili kako god to nazivali, od kojih se sastojimo:
Tijelo
U nasem smo tijelu, ono je prisutno, te nas uvijek na neki nacin podsjeca na sebe. Osjecamo da nam je toplo, hladno, gladni smo, zedni, nesto nas svrbi, ili smo u malo neugodnom polozaju, malo bi se pomjerili ovako, onako, ukratko, tijelo je tu i uvijek ima neke potrebe, neugodnosti i rijetko kada nas ostavlja potpuno na miru, da se bavimo drugim aspektima sebe, a bez da skrece paznju na samo sebe, tj. na nase tijelo.
Interesantno da u mojem iskustvu smrti, glavni znak da nisam vise ziv je bio nedostatak tijela. Ja sam osjecao da sam ja, sve je bilo isto, osim sto nije bilo tijela. O tome sam pisao ovdje.
Tijelo svakako moze utjecati i na sve ostale komponente, kada smo u bolovima, to nas moze toliko preokupirati da ne mozemo misliti ni o cemu drugome, osim osjecati bol. Cuvena nadmoc duha nad materijom se moze lako rasplinuti kada vas prava i velika bol zaokupi.
Emocije
Emocije su isto nasa komponenta, utjecu i prisutne su stalno. I nisu isto sto i tijelo. To je odvojeno od tijela.
Isto je interesantna sposobnost da nase emocije utjecu na nase mentalne procese, kada smo u strahu, zabrinuti, kada nas nesto emotivno preplavi, isto nas potpuno zaokupi i ne mozemo se baviti nicime drugime.
Ipak, koliko sam primjetio, nekako se lakse nositi s emotivnim problemima nego s fizickim. Primjera radi, vec samo shvacanje da nesto osjecamo, da je to samo osjecaj, moze nam pomoci da to svladamo i da kontroliramo osjecaj. Isprva ce nas osjecaj ponesti, preplaviti, ali ako osvjestimo da je to samo osjecaj, mozemo doci i do nekog stupnja kontrole nad time.
Razmisljajuci o tome, moguce je da s vise vjezbe i sposobnosti, mozemo imati takav utjecaj i na tijelo. Prema onome sto vidimo u djelima nekih, izgleda da je to tako.
Intelekt/Ego/Ja
Ovo je ono s cime se ja najvise identificiram kao pravi ja. Vodim unutrasnje monologe, pricam sa samim sobom i na taj nacin utvrdujem/ucvrscujem sto jeste i sto nije, svadam se i radujem, mastam i svasta nesto. I kao, mislim da razmisljam i odlucujem. Na dnevnom nivou, to je ono sto ja jesam, iako, ocito, to nije bas tako. Ali, ako ista treba nesto shvatiti, onda je to najvazniji dio, barem sada. Tek kada nesto shvatim na ovom nivou, mislim da sam shvatio.
Tu bih napomenuo, to sto imamo dojam da je sve sto mislimo zaista tocno, to tako cesto uopce nije tocno. Toga trebamo biti svjesni. Iako mislimo da je ovo pravi ja, to nije pravi ja. David Icke je rekao da je to fantomski ja.
To jeste centar, ali i nije zapravo. Centar se moze promijeniti. Kao kada nas nesto jako boli, ili neka nas emocija ponese, onda smo ili u tijelu, ili u emociji, to postaje nas centar. Imamo paznju, tj. svjesnost i to je onaj zadnji nivo mene do kojeg sam dosao:
Svjesnost
Ovaj dio, cetvrti dio, on je pomalo skriven, ne zato sto ga je tesko naci i jer se dobro skriva, vec zato sto je on doslovno posvuda. Mozda izgleda cudno i tesko za shvatiti, ali on je doslovno posvuda. Kako vidjeti ono sto je ama bas posvuda?
Ako me nesto zasvrbi, skrece paznju na tijelo i mogu se fokusirati na to jedno mjesto, ali kako se fokusirati na nesto sto nije jedno mjesto, vec je sva mjesta i sve drugo je u tome?
To mi je zapravo najveci problem, kako posmatrati sebe iz perspektive svjesnosti, koja je po svojoj prirodi promatrac? Ona je posvuda, svjesna je svega, sve (samo) promatra. I ne ucestvuje u tome, jer je ona sve sto jeste. Ili mi barem trenutacno izgleda da je svjesnost sve sto jeste, jos nisam dosao do necega iza svjesnosti.
Uh, tesko je to sada opisivati rijecima, jer su rijeci pod ingerencijom intelekta, razmisljanja. A svjesnost nije razmisljanje i rijeci tu ne postoje. Tijelo ima svoj nacin komunikacije, emocije svoj, intelekt svoj i naravno, svjesnost ima svoj nacin komunikacije. I svi su oni razliciti. I sve to izgleda donekle kao da smo babuska, imamo svoje dijelove jedne unutar drugih, ili jedne pored drugih?
Svjesnost ima jos jednu interesantnu kvalitetu. Ona nije zabrinuta, sve je u redu na nivou svjesnosti. Zabrinutost je emocija. Svjesnost ne govori/razmislja emocijama. Sto god se desava, kada pocnete biti na tom nivou (ili obracate paznju na taj nivo, iako je svjesnost zapravo obracanje paznje, tj. to je jezik kojim svjesnost govori, svjesnost jeste paznja), sve je u redu. To ide tako daleko da ako bih zelio promotriti neki problem s tog nivoa, to je tesko, jer stvari prestaju biti problem na tom nivou.
Probajte vi biti zabrinuti i brinuti iz perspektive iz koje znate da je sve u redu. Jako tesko, zar ne? Ili cete shvatiti ovo sto sam sada napisao kada dodete do toga. Meni se uglavnom desi da neke stvari pocnem zaboravljati na tom nivou, jednostavno nisu vazne, nisu problem, zasto bih brinuo o tome. Cudno, ali kao da se to nesto sto mislim da je problem otapa, nestaje, nije bitno.
Jos uvijek mi nije nimalo lako obradivati i procesuirati sto svjesnost jeste, bas zato sto pokusavam s nize razine (intelekta) razmotriti visu razinu (svjesnost), koja je jos pored toga svega posvuda. I onda, kada pokusam svjesnoscu promotriti svjesnost (obracati paznju na paznju), to je isto tako komplicirano i nekako zakucasto.
Glavni zakljucak bi bio da je svjesnost Nista i da je samim time to ujedno sve. Sve moze postojati u svjesnosti (sve sto sada ne postoji) i sve sto sada postoji, to postoji u svjesnosti.
I pravi ja jeste bas to, svjesnost.
Tu bih jos dodao, pretpostavljam da ta svjesnost koju ja osjecam (nije dobar termin, ajmo s boljim, tj. koje sam ja svjestan jeste svjesnost koju svi imamo. Da je to ono nesto sto nas sve spaja i sto svi dijelimo. Nisam u to siguran, ali je to ona pretpostavka na pocetku, da kada otkrivam sebe i tko sam ja, da se zapravo ne bavim samo samim sobom, vec i s drugima. Iskustvo dozivljavanja svijesti moze biti razlicito, ali dozivljavamo istu stvar.
Kao sto su i nasa tijela razlicita, ali svi znamo sto znaci da nas nesto boli, da smo gladni i slicno. Kao i s emocijama, ako se bojimo ili smo sretni, svi razumijemo to nesto. I kada mislimo neke misli, svi to mozemo shvatiti. I mozemo govoriti, razmjenjivati misli (pa i sada mozete citati ovo sto sam napisao). Tako da, mislim da je ova svjesnost taj neki nivo koji nas sve spaja, pomocu cega mogu isto tako biti svatko od nas. To kako sam svjestan sebe i svega oko sebe, tako smo svi svjesni sebe i svega oko sebe, jer je to svjesnost. Mozda...
I naravno, tu ne pricamo o meni kao jedinki, pojedincu, vec o tome tko smo svi mi. Mozda ovdje radim izrazito pogresnu pretpostavku kada mislim da spoznajuci nesto o sebi mogu spoznati nesto o svima drugima, ali eto, radim je i ovaj tekst podrazumijeva da iako mozda nismo isti, da imamo barem neke slicnosti.Sto sam to do sada shvatio?
Pa, prvo sto sam shvatio je da su te neke stvari stalno varljive, mijenjaju se, svaka meditacija, osjecaj, pa i spoznaja (ili mozda bolje receno, nivo spoznaje) se mijenja iz dana u dan, nista nije bas potpuno jednako. No, neke stvari imaju i neku vrstu konstantnosti.
Ja (valjda i svi mi) imamo neke "komponente", dijelove, nivoe, dimenzije, ili kako god to nazivali, od kojih se sastojimo:
Tijelo
U nasem smo tijelu, ono je prisutno, te nas uvijek na neki nacin podsjeca na sebe. Osjecamo da nam je toplo, hladno, gladni smo, zedni, nesto nas svrbi, ili smo u malo neugodnom polozaju, malo bi se pomjerili ovako, onako, ukratko, tijelo je tu i uvijek ima neke potrebe, neugodnosti i rijetko kada nas ostavlja potpuno na miru, da se bavimo drugim aspektima sebe, a bez da skrece paznju na samo sebe, tj. na nase tijelo.
Interesantno da u mojem iskustvu smrti, glavni znak da nisam vise ziv je bio nedostatak tijela. Ja sam osjecao da sam ja, sve je bilo isto, osim sto nije bilo tijela. O tome sam pisao ovdje.
Tijelo svakako moze utjecati i na sve ostale komponente, kada smo u bolovima, to nas moze toliko preokupirati da ne mozemo misliti ni o cemu drugome, osim osjecati bol. Cuvena nadmoc duha nad materijom se moze lako rasplinuti kada vas prava i velika bol zaokupi.
Emocije
Emocije su isto nasa komponenta, utjecu i prisutne su stalno. I nisu isto sto i tijelo. To je odvojeno od tijela.
Isto je interesantna sposobnost da nase emocije utjecu na nase mentalne procese, kada smo u strahu, zabrinuti, kada nas nesto emotivno preplavi, isto nas potpuno zaokupi i ne mozemo se baviti nicime drugime.
Ipak, koliko sam primjetio, nekako se lakse nositi s emotivnim problemima nego s fizickim. Primjera radi, vec samo shvacanje da nesto osjecamo, da je to samo osjecaj, moze nam pomoci da to svladamo i da kontroliramo osjecaj. Isprva ce nas osjecaj ponesti, preplaviti, ali ako osvjestimo da je to samo osjecaj, mozemo doci i do nekog stupnja kontrole nad time.
Razmisljajuci o tome, moguce je da s vise vjezbe i sposobnosti, mozemo imati takav utjecaj i na tijelo. Prema onome sto vidimo u djelima nekih, izgleda da je to tako.
Intelekt/Ego/Ja
Ovo je ono s cime se ja najvise identificiram kao pravi ja. Vodim unutrasnje monologe, pricam sa samim sobom i na taj nacin utvrdujem/ucvrscujem sto jeste i sto nije, svadam se i radujem, mastam i svasta nesto. I kao, mislim da razmisljam i odlucujem. Na dnevnom nivou, to je ono sto ja jesam, iako, ocito, to nije bas tako. Ali, ako ista treba nesto shvatiti, onda je to najvazniji dio, barem sada. Tek kada nesto shvatim na ovom nivou, mislim da sam shvatio.
Tu bih napomenuo, to sto imamo dojam da je sve sto mislimo zaista tocno, to tako cesto uopce nije tocno. Toga trebamo biti svjesni. Iako mislimo da je ovo pravi ja, to nije pravi ja. David Icke je rekao da je to fantomski ja.
To jeste centar, ali i nije zapravo. Centar se moze promijeniti. Kao kada nas nesto jako boli, ili neka nas emocija ponese, onda smo ili u tijelu, ili u emociji, to postaje nas centar. Imamo paznju, tj. svjesnost i to je onaj zadnji nivo mene do kojeg sam dosao:
Svjesnost
Ovaj dio, cetvrti dio, on je pomalo skriven, ne zato sto ga je tesko naci i jer se dobro skriva, vec zato sto je on doslovno posvuda. Mozda izgleda cudno i tesko za shvatiti, ali on je doslovno posvuda. Kako vidjeti ono sto je ama bas posvuda?
Ako me nesto zasvrbi, skrece paznju na tijelo i mogu se fokusirati na to jedno mjesto, ali kako se fokusirati na nesto sto nije jedno mjesto, vec je sva mjesta i sve drugo je u tome?
To mi je zapravo najveci problem, kako posmatrati sebe iz perspektive svjesnosti, koja je po svojoj prirodi promatrac? Ona je posvuda, svjesna je svega, sve (samo) promatra. I ne ucestvuje u tome, jer je ona sve sto jeste. Ili mi barem trenutacno izgleda da je svjesnost sve sto jeste, jos nisam dosao do necega iza svjesnosti.
Uh, tesko je to sada opisivati rijecima, jer su rijeci pod ingerencijom intelekta, razmisljanja. A svjesnost nije razmisljanje i rijeci tu ne postoje. Tijelo ima svoj nacin komunikacije, emocije svoj, intelekt svoj i naravno, svjesnost ima svoj nacin komunikacije. I svi su oni razliciti. I sve to izgleda donekle kao da smo babuska, imamo svoje dijelove jedne unutar drugih, ili jedne pored drugih?
Svjesnost ima jos jednu interesantnu kvalitetu. Ona nije zabrinuta, sve je u redu na nivou svjesnosti. Zabrinutost je emocija. Svjesnost ne govori/razmislja emocijama. Sto god se desava, kada pocnete biti na tom nivou (ili obracate paznju na taj nivo, iako je svjesnost zapravo obracanje paznje, tj. to je jezik kojim svjesnost govori, svjesnost jeste paznja), sve je u redu. To ide tako daleko da ako bih zelio promotriti neki problem s tog nivoa, to je tesko, jer stvari prestaju biti problem na tom nivou.
Probajte vi biti zabrinuti i brinuti iz perspektive iz koje znate da je sve u redu. Jako tesko, zar ne? Ili cete shvatiti ovo sto sam sada napisao kada dodete do toga. Meni se uglavnom desi da neke stvari pocnem zaboravljati na tom nivou, jednostavno nisu vazne, nisu problem, zasto bih brinuo o tome. Cudno, ali kao da se to nesto sto mislim da je problem otapa, nestaje, nije bitno.
Jos uvijek mi nije nimalo lako obradivati i procesuirati sto svjesnost jeste, bas zato sto pokusavam s nize razine (intelekta) razmotriti visu razinu (svjesnost), koja je jos pored toga svega posvuda. I onda, kada pokusam svjesnoscu promotriti svjesnost (obracati paznju na paznju), to je isto tako komplicirano i nekako zakucasto.
Glavni zakljucak bi bio da je svjesnost Nista i da je samim time to ujedno sve. Sve moze postojati u svjesnosti (sve sto sada ne postoji) i sve sto sada postoji, to postoji u svjesnosti.
I pravi ja jeste bas to, svjesnost.
Tu bih jos dodao, pretpostavljam da ta svjesnost koju ja osjecam (nije dobar termin, ajmo s boljim
, tj. koje sam ja svjestan jeste svjesnost koju svi imamo. Da je to ono nesto sto nas sve spaja i sto svi dijelimo. Nisam u to siguran, ali je to ona pretpostavka na pocetku, da kada otkrivam sebe i tko sam ja, da se zapravo ne bavim samo samim sobom, vec i s drugima. Iskustvo dozivljavanja svijesti moze biti razlicito, ali dozivljavamo istu stvar.Kao sto su i nasa tijela razlicita, ali svi znamo sto znaci da nas nesto boli, da smo gladni i slicno. Kao i s emocijama, ako se bojimo ili smo sretni, svi razumijemo to nesto. I kada mislimo neke misli, svi to mozemo shvatiti. I mozemo govoriti, razmjenjivati misli (pa i sada mozete citati ovo sto sam napisao). Tako da, mislim da je ova svjesnost taj neki nivo koji nas sve spaja, pomocu cega mogu isto tako biti svatko od nas. To kako sam svjestan sebe i svega oko sebe, tako smo svi svjesni sebe i svega oko sebe, jer je to svjesnost. Mozda...
